02
srp 2026
srp 2026
EDUKACIJA I SUSTAV OSPOSOBLJAVANJA – NAJVAŽNIJA PROMETNA INFRASTRUKTURA NALAZI SE U GLAVI
Sigurniji promet ne počinje izgradnjom novih biciklističkih staza nego razumijevanjem pravila. Hrvatska mnogo ulaže u prometnu infrastrukturu, ali premalo u prometno obrazovanje koje bi trebalo pratiti promjene u suvremenoj mobilnosti.
Prometna sigurnost ne uči se sama od sebe
Svaka prometna nesreća ima svoj neposredni uzrok. Netko nije propustio vozilo koje ima prednost. Netko je vozio prebrzo. Netko nije pogledao mrtvi kut. Međutim, iza gotovo svake pogreške nalazi se nešto mnogo dublje – nedostatak znanja, iskustva ili prometne svijesti.
U prethodnim nastavcima ovog feljtona analizirali smo zakonski okvir, statistiku nesreća, prometnu infrastrukturu i psihologiju sudionika u prometu. Svi ti elementi imaju zajednički nazivnik: čovjeka koji donosi odluke.
Upravo zato prometni stručnjaci već desetljećima upozoravaju da se sigurnost na cestama ne može dugoročno unaprijediti samo represijom, strožim kaznama ili novim prometnim pravilima. Prometna sigurnost prvenstveno je rezultat obrazovanja.
U tom smislu možda zvuči paradoksalno, ali najvažnija prometna infrastruktura nije asfalt ni semafor. Nalazi se u glavama sudionika prometa.
Hrvatska djecu uči prometu, ali sustavna poduka prestaje prerano
Većina građana svoje prvo prometno obrazovanje stječe još u osnovnoj školi. Djeca uče osnovna pravila prelaska ceste, značenje prometnih znakova i elemente sigurnog sudjelovanja u prometu.
U mnogim školama organiziraju se prometne radionice, školska prometna natjecanja i programi osposobljavanja za upravljanje biciklom. Posebnu ulogu pritom imaju učitelji tehničke kulture, prometni policajci i lokalni auto-klubovi koji desetljećima sudjeluju u edukaciji djece.
Takvi programi imaju iznimnu vrijednost, no problem nastaje kasnije. Naime, nakon završetka osnovnog obrazovanja sustavna prometna edukacija praktički prestaje. Osim kandidata za vozačke dozvole, većina građana više nikada ne prolazi organizirano prometno obrazovanje, premda se prometni sustav neprestano mijenja.
Autoškole obrazuju vozače automobila, ali ne i buduće sudionike mikromobilnosti
Sustav osposobljavanja vozača u Hrvatskoj među najrazvijenijim je segmentima prometnog obrazovanja. Kandidati prolaze teorijsku nastavu, praktičnu vožnju, uče prometne propise, prometnu psihologiju i prometnu kulturu.
Međutim, postavlja se pitanje koliko su današnji programi prilagođeni novoj stvarnosti. Jer, prije dvadesetak godina biciklistički promet imao je znatno manji značaj nego danas. Električni bicikli gotovo nisu postojali. Električni romobili nisu bili dio prometnog sustava. Mikromobilnost nije bila dio prometnog planiranja. Danas je situacija potpuno drukčija.
Vozači početnici moraju naučiti dijeliti prometni prostor s biciklistima koji se kreću različitim brzinama, koriste posebne prometne trake i sudjeluju u sve složenijem gradskom prometu. Stručnjaci zato sve češće predlažu da se prometna edukacija u autoškolama dodatno proširi sadržajima koji se odnose upravo na sigurnu interakciju s biciklistima i drugim ranjivim sudionicima prometa.
Tko sustavno obrazuje bicikliste?
Ovdje dolazimo do možda najveće praznine hrvatskog prometnog sustava. Za upravljanje osobnim automobilom potrebna je vozačka dozvola. Za upravljanje motociklom potrebno je posebno osposobljavanje. Za vožnju autobusa ili kamiona zahtijeva se dodatna stručna kvalifikacija. Za vožnju bicikla ne postoji nikakav sustav obveznog obrazovanja.
Naravno, bicikl je prijevozno sredstvo koje mora ostati lako dostupno građanima. Uvođenje vozačkih dozvola za bicikliste bilo bi nesrazmjerno i protivno europskoj prometnoj politici. Međutim, činjenica da ne postoji formalna obveza ne znači da ne postoji potreba za obrazovanjem. Naprotiv. Upravo zbog toga što bicikl mogu koristiti gotovo svi – od djece do osoba starijih od osamdeset godina – potreba za prometnim obrazovanjem još je izraženija.
Nova mobilnost traži nova znanja
Današnji biciklist više nije isti kao prije dvadeset godina. Električni bicikli omogućuju brzine od 25 kilometara na sat, a kod pojedinih modela i više. Sve je više dostavljača koji svakodnevno prijeđu desetke kilometara kroz gradski promet. Bicikl se sve češće koristi kao prijevozno sredstvo za odlazak na posao, a ne samo za rekreaciju.
Istodobno, promet postaje sve složeniji. Pametni semafori, biciklističke trake, zone smirenog prometa, kružni tokovi, zajedničke prometne površine i novi oblici mikromobilnosti zahtijevaju stalno prilagođavanje znanja. Drugim riječima, prometna pismenost više nije jednokratno stečeno znanje nego cjeloživotna kompetencija.
Pogled prema Europi
U državama s razvijenom biciklističkom kulturom obrazovanje počinje vrlo rano i traje mnogo dulje. U Nizozemskoj djeca već u osnovnoj školi prolaze praktičnu obuku vožnje u stvarnim prometnim uvjetima. Osim teorije, razvijaju sposobnost procjene rizika, komunikacije s drugim sudionicima i donošenja sigurnih odluka. Danska prometnu edukaciju integrira u redovni školski kurikulum, dok mnogi njemački gradovi organiziraju redovite programe dodatnog osposobljavanja djece u suradnji s policijom i školama.
Posebna se pozornost posvećuje razvoju prometne samostalnosti. Cilj nije naučiti djecu samo prometnim pravilima nego ih osposobiti za sigurno donošenje odluka u stvarnim prometnim situacijama.
Prometna kultura ne nastaje slučajno
Jedna od najvećih zabluda jest uvjerenje da prometna kultura nastaje spontano. Iskustvo europskih država pokazuje upravo suprotno. Prometna kultura rezultat je dugoročnog ulaganja u obrazovanje, javne kampanje, kvalitetnu komunikaciju i dosljednu primjenu prometnih pravila. Vozači ne postaju tolerantni sami od sebe. Biciklisti ne razvijaju odgovornost bez obrazovanja. Pješaci ne usvajaju prometna pravila slučajno. Sve su to posljedice sustavnog rada koji traje desetljećima.
Uloga medija postaje važnija nego ikada
U suvremenom društvu prometno obrazovanje više nije isključivo zadaća škole. Veliku odgovornost imaju mediji, stručne institucije, lokalne zajednice, udruge građana i digitalne platforme. Jedan kvalitetan članak, edukativna kampanja ili kratki video mogu doprijeti do više ljudi nego klasično predavanje u učionici. Upravo zato posljednjih godina raste važnost javnih kampanja koje promiču međusobno poštovanje, sigurnu vožnju i razumijevanje potreba ranjivih sudionika prometa. Takve kampanje ne zamjenjuju obrazovni sustav, ali ga mogu značajno nadopuniti.
Tehnologija neće zamijeniti znanje
Sve više automobila opremljeno je sustavima za automatsko kočenje, prepoznavanje biciklista, nadzor mrtvog kuta i upozorenje na sudar. Takve tehnologije predstavljaju velik iskorak u prometnoj sigurnosti. Međutim, one ne mogu zamijeniti ljudsku procjenu. Vozač koji ne očekuje biciklista neće postati siguran vozač samo zato što njegov automobil ima napredne senzore. Biciklist koji ne poznaje prometna pravila neće voziti sigurnije samo zato što koristi električni bicikl. Tehnologija može pomoći, ali znanje ostaje temelj.
Prometna pismenost kao javni interes
Ako Hrvatska želi ozbiljno smanjiti broj prometnih nesreća u kojima sudjeluju biciklisti, ulaganje u infrastrukturu morat će pratiti jednako ozbiljno ulaganje u prometno obrazovanje. Ne samo djece. Ne samo vozača početnika. Nego svih sudionika prometa. Jer promet se mijenja iz godine u godinu. Dolaze nova vozila, nove tehnologije i novi oblici mobilnosti. Jedino prometna pismenost omogućuje da se tim promjenama prilagodimo bez povećanja rizika.
Na kraju, najbolji prometni sustav nije onaj s najvećim brojem kamera, najstrožim kaznama ili najširim prometnicama. Najsigurniji je onaj u kojem najveći broj ljudi zna kako se ponašati prije nego što opasna situacija uopće nastane. Upravo zato obrazovanje nije dodatak prometnoj sigurnosti. Ono je njezin temelj.
...
Tekst i foto: Vidmir Raič
Infografika: Petar Kolovrat
