07
lis 2026
lis 2026
Policija od 5. listopada pojačava nadzor mobitela i drugih uređaja, ali slovenska službena statistika telefon, slušalice i umor ne vodi kao samostalan primarni uzrok prometne nesreće. Hrvatska ima vrlo sličan problem: tijekom 2025. sankcionirano je gotovo 47.000 vozača zbog korištenja mobitela, dok je Nacionalni plan već ranije upozorio da za velik dio nesreća nema podatka je li vozač u kritičnom trenutku koristio telefon.
Slovenska policija do 24. rujna ove godine utvrdila je 10.217 prekršaja zakonske odredbe koja regulira korištenje uređaja i opreme što mogu smanjiti vozačevu sposobnost upravljanja vozilom. Od toga se 9.441 prekršaj odnosio na vozače motornih vozila za koja je potrebna vozačka dozvola, a još 776 na druge vozače. Broj je precizan do posljednjeg prekršaja. Međutim, kada se postavi mnogo važnije pitanje – koliko je prometnih nesreća u Sloveniji stvarno povezano s odvraćanjem pozornosti – preciznost nestaje. Slovenska Agencija za varnost prometa otvoreno navodi da službena statistika ne omogućuje točan prikaz jer se korištenje telefona, slušalica, umor i slični čimbenici ne vode kao zaseban primarni uzrok nesreće.
Upravo se u toj razlici između onoga što policija može lako kazniti i onoga što sustav može pouzdano dokazati nakon nesreće nalazi jedan od najvećih problema suvremene prometne sigurnosti. Brzinu je moguće izmjeriti radarom ili kamerom. Alkohol se može utvrditi alkotestom i analizom krvi. Nekorištenje sigurnosnog pojasa često se može rekonstruirati pregledom vozila, ozljeda i tragova. No dokazati da je vozač dvije sekunde prije sudara pogledao poruku, mijenjao pjesmu na središnjem zaslonu, razgovarao preko hands-free sustava, tražio predmet na podu ili se okrenuo prema djetetu na stražnjem sjedalu mnogo je složenije.
Zbog toga broj sankcioniranih vozača i broj nesreća koje je prouzročila distrakcija nisu dvije verzije iste statistike. To su dva potpuno različita podatka.
Od 5. do 11. listopada pojačani nadzor u cijeloj Europi
Slovenija od ponedjeljka 5. do nedjelje 11. listopada provodi jesensko izdanje nacionalne akcije „Osredotoči se na cesto”, koordinirane preko Agencije za varnost prometa. Policija će posebno nadzirati korištenje mobilnih telefona te drugih uređaja i opreme koji smanjuju vizualnu ili slušnu percepciju vozača ili njegovu sposobnost upravljanja vozilom. Istodobno traje i zajednička europska akcija prometnih policija ROADPOL „Focus on the Road”.
Kampanja se pritom namjerno ne ograničava na vozače automobila. AVP upozorenje proširuje na pješake, bicikliste i korisnike električnih romobila jer distrakcija mijenja način na koji svi sudionici promatraju prometnu okolinu. Pješak koji prilazi prijelazu gledajući zaslon, biciklist sa slušalicama ili korisnik romobila koji jednom rukom drži telefon mogu izgubiti upravo onu informaciju koja bi im omogućila izbjegavanje konflikta.
Akcija počinje 5. listopada međunarodnim PIN Talkom u Ljubljani, koji AVP organizira s Europskim vijećem za sigurnost prometa – ETSC-om i Zavodom VOZIM. Na konferenciji će se analizirati distrakcija u Sloveniji i drugim europskim državama, a AVP će predstaviti i rezultate ankete „Kaj se dogaja za volanom?” provedene među 1.180 vozača, koja obuhvaća usredotočenost, umor, brzinu, alkohol i stavove prema sigurnosnim mjerama. Rezultati te ankete prije konferencije još nisu objavljeni.
Mobitel je samo najvidljiviji dio problema
U javnosti se distrakcija gotovo automatski poistovjećuje s telefonom. To je razumljivo jer se telefon može vidjeti kroz prozor vozila, njegovo korištenje je zakonski uređeno, a policijski službenik relativno jasno može utvrditi prekršaj. Međutim, suvremena distrakcija znatno je šira.
Slovenski AVP među tipičnim izvorima odvraćanja pozornosti navodi podešavanje navigacije i multimedije, upravljanje klimatizacijom, traženje predmeta u automobilu, jelo, pušenje, uređivanje izgleda, emocionalno intenzivne razgovore s putnicima te bavljenje djecom ili kućnim ljubimcima. Koncentraciju dodatno smanjuju umor, pospanost i stres. AVP posebno upozorava i da zakonski dopušten razgovor preko hands-free sustava i dalje može kognitivno odvlačiti pozornost od vožnje. To pokazuje zašto se distrakcija ne može kvalitetno mjeriti jednom rubrikom „koristio mobitel – da/ne”.
U prometnoj psihologiji najčešće se razlikuju vizualna distrakcija, kada pogled napušta cestu; manualna, kada ruke napuštaju upravljač; kognitivna, kada su misli vozača usmjerene na nešto drugo; te auditivna, kada zvuk ili razgovor smanjuju obradu prometnih informacija. Jedna aktivnost može istodobno obuhvatiti više kategorija. Pisanje poruke, primjerice, odvaja pogled od ceste, ruku od upravljača i dio mentalnih kapaciteta od prometne situacije. Zato zabrana držanja telefona u ruci rješava samo dio problema.
Najveća slabost nastaje nakon sudara
Zamislimo prometnu nesreću u kojoj automobil bez tragova snažnog kočenja prelazi na suprotni trak. Policija na mjestu događaja može evidentirati položaj vozila, tragove na kolniku, vremenske uvjete, prometnu signalizaciju i vidljivost. Može isključiti alkohol. Može rekonstruirati približnu brzinu. No vozač možda ne može objasniti što se dogodilo ili tvrdi da nije koristio telefon.
Da bi se dokazalo da je distrakcija bila relevantna upravo nekoliko sekundi prije sudara, potrebno je povezati točno vrijeme nesreće s digitalnim zapisima uređaja, komunikacijskim podacima, informacijama iz vozila, videosnimkama ili svjedočenjima. Ni podatak da je telefon bio aktivan nije nužno dovoljan: uređaj je mogao automatski razmjenjivati podatke bez intervencije vozača.
Kod umora je dokazivanje još teže. Vozač koji na trenutak zaspi možda će nakon nesreće opisati događaj kao gubitak kontrole, dok na cesti neće postojati jednostavan trag s natpisom „mikrospavanje”.
Zbog toga se distrakcija često pojavljuje iza drugih službenih kategorija: neprilagođena brzina, nepropisno kretanje, prelazak na suprotnu stranu kolnika, nedovoljan razmak ili nepravodobna reakcija mogu biti konačna prometna pogreška, dok razlog zbog kojeg je vozač tu pogrešku počinio ostane nepoznat.
Hrvatska već zna da ima isti problem
Slovensko priznanje metodološkog ograničenja posebno je zanimljivo za Hrvatsku zato što je isti problem ugrađen i u domaći Nacionalni plan sigurnosti cestovnog prometa.
U analizi na kojoj su temeljene mjere za područje „Prevencija distrakcije vozača” navedeno je da je bez detaljne analize ili vještačenja teško utvrditi je li uporaba mobitela utjecala na nastanak prometne nesreće. U analiziranoj bazi samo je za 0,1 posto vozača bilo evidentirano da su koristili mobitel, za 34 posto da ga nisu koristili, dok za čak 66 posto nije bilo podatka. Istodobno je iz okolnosti procijenjeno da bi distrakcija mogla imati utjecaj na približno 11 posto teških prometnih nesreća.
To je golema razlika između izravno evidentiranog i potencijalno stvarnog problema.
Nacionalni plan zato je već predvidio istraživanje kamera koje mogu evidentirati telefoniranje i tipkanje, razvoj inovativnih metoda za utvrđivanje stvarnog korištenja elektroničkih komunikacijskih usluga tijekom vožnje, povezivanje različitih izvora podataka te povećavanje broja retroaktivnih provjera mobilnih uređaja nakon teških prometnih nesreća.
Tri godine nakon što je taj problem javno definiran, legitimno je pitanje koliko je tih mjera stvarno provedeno i kakve su rezultate dale.
Hrvatska policija 2025. otkrila gotovo 47.000 vozača s mobitelom
S druge strane, kada se promatra policijski nadzor, brojke su vrlo precizne. Hrvatska policija tijekom 2025. evidentirala je 46.999 prekršaja korištenja mobitela tijekom vožnje, dok ih je 2024. bilo 40.657. To je rast od 15,6 posto u jednoj godini. Ukupno je u prometnom nadzoru tijekom 2025. utvrđeno 864.050 prekršaja.
Drugim riječima, Hrvatska može vrlo precizno reći koliko je puta policija zatekla nekoga s telefonom za upravljačem.
Ali iz tog podatka ne možemo zaključiti koliko je od 35.446 prometnih nesreća evidentiranih tijekom 2025., uključujući one u kojima je poginula 261 osoba, nastalo zato što je vozaču pozornost bila usmjerena na telefon, zaslon ili nešto drugo u vozilu.
Tu nastaje ista statistička pukotina koju sada javno naglašava Slovenija.
Broj kazni nije mjera stvarnog rizika
Povećanje broja utvrđenih prekršaja za 15,6 posto može značiti nekoliko različitih stvari. Možda vozači češće koriste telefone. Možda ih policija intenzivnije nadzire. Možda se primjenjuju učinkovitije metode otkrivanja. Moguće je i da istodobno djeluje više tih čimbenika.
Sam broj sankcija to ne može razdvojiti.
Još manje može odgovoriti na pitanje koliko dodatnih prekršaja treba otkriti da bi se spriječila jedna teška nesreća. Za takvu procjenu potrebno je znati gdje se distrakcija pojavljuje u nesrećama, kod kojih skupina vozača, na kojim cestama, pri kojim brzinama i u kojim vremenskim razdobljima.
Ako se pokaže da je problem posebno izražen među mladim vozačima u gradovima, preventivna mjera bit će drukčija nego ako se najveći rizik nalazi među profesionalnim vozačima nakon više sati vožnje autocestom. Ako dominira pisanje poruka, odgovor je drukčiji nego ako značajan dio problema stvaraju zasloni ugrađeni u vozilo ili umor. Bez kvalitetnog podatka preventiva lako ostaje generička.
Infotainment je otvorio novu frontu distrakcije
Promjena se događa i unutar samog automobila. Funkcije koje su se prije obavljale fizičkom tipkom danas su na mnogim vozilima premještene na veliki središnji zaslon. Podešavanje temperature, uključivanje grijanja sjedala, odabir funkcije vozila ili promjena prikaza mogu zahtijevati ulazak u nekoliko izbornika.
Sigurnosni problem nije u tome što je zaslon digitalan, nego u vremenu tijekom kojeg pogled vozača napušta cestu i u kognitivnom opterećenju potrebnom za izvršavanje zadatka.
Paradoks je očit: zakon vozača kažnjava ako tijekom vožnje nepropisno koristi telefon, dok ga samo vozilo može poticati da za niz osnovnih funkcija dodiruje drugi ekran ugrađen nekoliko centimetara dalje.
Zato buduća analiza distrakcije mora razlikovati osobni telefon, ugrađeni infotainment, navigaciju, glasovne sustave i druge izvore. Reguliranje jednog uređaja neće biti dovoljno ako se ukupno vrijeme pogleda izvan ceste povećava.
ADAS može pomoći, ali može stvoriti i novi problem pažnje
Suvremeni sustavi pomoći vozaču mogu ublažiti dio posljedica distrakcije. Automatsko kočenje može reagirati ako vozač ne primijeti prepreku, sustav zadržavanja vozila u traku može upozoriti na nenamjerno skretanje, a nadzor vozača kamerom može prepoznati da pogled dulje vrijeme nije usmjeren prema cesti. No povećavanje razine automatizacije donosi i drugi sigurnosni problem: vozač može steći pretjerano povjerenje u tehnologiju.
Slovenski AVP upravo zato u aktualnoj kampanji naglašava da sustavi pomoći ne zamjenjuju vozača. To je posebno aktualno s naprednim sustavima koji mogu preuzeti upravljanje, ubrzavanje, kočenje ili promjenu traka, dok čovjek i dalje mora nadzirati promet i biti spreman intervenirati. Što vozilo obavlja više operativnih zadataka, održavanje čovjekove pozornosti tijekom monotonog nadzora postaje zaseban inženjerski i psihološki izazov. Za pješaka ili biciklista problem je isti, posljedica može biti neposredna
Distrakcija nije ograničena na kabinu automobila. Pješak koji sa slušalicama i pogledom na telefonu prilazi kolniku smanjuje količinu informacija koje prima iz okoline. Biciklist koji jednom rukom tipka ili podešava uređaj istodobno gubi dio kontrole nad vozilom. Korisnik e-romobila na malim kotačima može zbog kratkog pogleda prema zaslonu propustiti rupu, rubnik ili otvorena vrata parkiranog automobila.
U gradskom prometu rezultat je povećanje broja konflikata između sudionika koji jedni druge možda nisu pravodobno uočili.
To je važan pomak u preventivnoj politici. Poruka više nije samo „vozaču, ostavi mobitel”. Potrebno je pratiti cjelokupnu ekonomiju pozornosti u prometu – tko gleda kamo, koliko dugo i što zbog toga nije vidio.
Upravo bi najteže nesreće trebale biti početna točka za kvalitetniju bazu podataka. Kod prometne nesreće s poginulim ili teško ozlijeđenim osobama trebalo bi, gdje je pravno i tehnički opravdano, moći utvrditi najmanje postoji li sumnja na uporabu mobilnog uređaja, jesu li provedene dodatne provjere, je li moguć umor ili mikrospavanje, jesu li postojali drugi poznati izvori odvraćanja pozornosti te je li vozilo sadržavalo relevantne digitalne zapise.
Nije nužno da svaki slučaj završi potvrdom. Važno je razlikovati kategorije potvrđeno, isključeno, vjerojatno i nepoznato.
Upravo je kategorija „nepoznato” presudna. Ako je njezin udio velik, statistika to mora pokazati umjesto da stvara lažnu preciznost.
Hrvatski Nacionalni plan već je prepoznao potrebu za fuzijom različitih izvora podataka i retroaktivnim provjerama uporabe mobitela nakon teških nesreća. npscp.hr Sljedeće je pitanje koliko se praksa približila tom cilju.
Kamere mogu lakše brojiti prekršaje, ali ne mogu objasniti sve nesreće
Tehnologija računalnog vida već omogućuje kamerama prepoznavanje vozača koji drže telefon ili gledaju prema dolje. Takav sustav mogao bi značajno povećati vjerojatnost otkrivanja prekršaja i smanjiti ovisnost o tome je li policijski službenik fizički vidio uređaj u ruci.
To bi poboljšalo provedbu zakona, ali ni tada ne bi u cijelosti riješilo analitički problem.
Kamera može pokazati da vozač koristi telefon na određenoj lokaciji. Ne može automatski dokazati da je neka prometna nesreća deset kilometara dalje posljedica distrakcije. Za to ponovno treba povezati događaj, točno vrijeme, ponašanje vozača i raspoložive digitalne tragove.
Drugim riječima, automatizirani nadzor može poboljšati prevenciju i sankcioniranje, ali kvalitetno istraživanje nesreća i dalje ostaje nužno za razumijevanje uzroka.
Najvažniji podatak možda je onaj koji trenutačno nemamo
Slovenija u novu akciju ulazi s 10.217 evidentiranih prekršaja i otvorenim priznanjem da ne može precizno reći koliko je prometnih nesreća povezano s telefonom, slušalicama, umorom i drugim odvraćanjem pozornosti.
Hrvatska je tijekom samo jedne godine zabilježila gotovo 47.000 prekršaja korištenja mobitela, ali domaći strateški dokument istodobno je već upozorio koliko je teško povezati takvo ponašanje s konkretnom nesrećom.
To ne znači da problem nije poznat. Upravo suprotno. Znači da je vjerojatno veći od onoga što možemo izravno iščitati iz službene rubrike.
Zato bi sljedeći korak trebao biti manje usmjeren na još jedan broj kažnjenih vozača, a više na kvalitetu podataka nakon teških prometnih nesreća. Koliko je puta telefon provjeren? Koliko je puta njegova uporaba isključena? Koliko je puta ostala nepoznata? Koliko je puta uzrok bio umor, zaslon vozila ili neka druga distrakcija? Koliko je nesreća moguće rekonstruirati dovoljno precizno da se preventivna politika temelji na dokazima?
Policija može tijekom jednog tjedna napisati tisuće kazni. To je važan dio nadzora. Ali ako nakon teške nesreće ne možemo utvrditi je li vozač gledao cestu ili zaslon, jedan od najvažnijih suvremenih rizika i dalje ostaje djelomično nevidljiv. A ono što sustav ne može dovoljno dobro izmjeriti, mnogo teže može sustavno smanjivati.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Infografika: Vidmir Raič
