03
lip 2026
lip 2026
Infrastruktura između planiranja i improvizacije
Hrvatski gradovi posljednjih godina grade sve više biciklističkih staza, ali mreža i dalje često završava ondje gdje počinje stvarna potreba za sigurnim kretanjem. Jesu li biciklisti u Hrvatskoj dio prometnog sustava ili još uvijek njegovi privremeni gosti?
Gradovi koji žele bicikliste, ali ne znaju uvijek kamo ih smjestiti
Posljednjih desetak godina bicikl je postupno prestao biti isključivo rekreacijsko prijevozno sredstvo. U Zagrebu, Osijeku, Varaždinu, Rijeci i drugim hrvatskim gradovima sve veći broj građana koristi bicikl za svakodnevni odlazak na posao, fakultet ili u školu. Rast cijena goriva, prometne gužve, ekološka osviještenost i razvoj mikromobilnosti dodatno su ubrzali taj proces.
Međutim, dok broj biciklista raste iz godine u godinu, prometna infrastruktura nije se razvijala jednakom brzinom. Rezultat je sustav koji na papiru pokazuje napredak, ali u stvarnosti često proizvodi nove konflikte između biciklista, pješaka i vozača motornih vozila.
Problem pritom nije samo količina biciklističke infrastrukture nego prije svega njezina kvaliteta, povezanost i funkcionalnost. U brojnim hrvatskim gradovima biciklističke staze postoje kao pojedinačni projekti, a ne kao dio cjelovite prometne mreže.
Najveći problem nije nedostatak staza nego njihov prekid
Jedna od najčešćih zamjerki prometnih stručnjaka odnosi se na fenomen "biciklističke diskontinuitetnosti". Riječ je o situaciji u kojoj biciklistička staza iznenada završava, mijenja stranu prometnice ili se pretvara u pješačku površinu bez jasnog nastavka.
Takvi prekidi možda izgledaju kao tehnički detalj, ali u prometnom smislu predstavljaju ozbiljan sigurnosni problem.
Kada biciklist izgubi jasno definiran prostor za kretanje, prisiljen je donositi trenutne odluke. Treba li nastaviti po kolniku? Smije li prijeći na nogostup? Mora li sići s bicikla? Hoće li ga vozači primijetiti pri uključivanju u promet?
Upravo u tim trenucima improvizacije nastaje najveći broj konfliktnih situacija.
Prometni stručnjaci često ističu da biciklisti rijetko svjesno krše pravila. Mnogo češće pokušavaju pronaći najsigurnije rješenje u prometnom prostoru koji nije projektiran za kontinuirano kretanje biciklom.
Raskrižja – najslabija točka hrvatske biciklističke infrastrukture
Ako postoji mjesto gdje infrastruktura najčešće zakazuje, onda su to raskrižja.
Dok su pojedini dijelovi biciklističkih staza relativno kvalitetno uređeni, upravo na raskrižjima biciklist često ostaje bez jasnog prometnog vodstva. Horizontalna signalizacija nestaje, biciklistički koridori nisu jasno označeni, a vozači motornih vozila teško procjenjuju kretanje biciklista.
Takve situacije posebno su opasne kod desnih skretanja automobila, gdje dolazi do tzv. konflikta presijecanja putanje. Vozač prati promet ispred sebe i vozila koja dolaze iz suprotnog smjera, dok biciklist ulazi u područje koje često ostaje izvan njegova primarnog vidnog polja.
U mnogim europskim državama upravo su raskrižja posljednjih godina postala glavni fokus prometnih ulaganja jer statistike pokazuju da se najveći broj ozbiljnih nesreća biciklista događa upravo na tim lokacijama.
Zagreb kao ogledni primjer tranzicijskog grada
Nijedan hrvatski grad ne ilustrira bolje problem tranzicije prema biciklističkoj mobilnosti od Zagreba.
Glavni grad posljednjih godina ulaže značajna sredstva u razvoj biciklističke infrastrukture. Broj biciklističkih staza postupno raste, uvedeni su sustavi javnih bicikala, a sve više građana koristi bicikl za svakodnevna putovanja.
Istodobno, Zagreb nosi teret prometne strukture koja je desetljećima razvijana primarno za automobile.
Posljedica je niz infrastrukturnih kompromisa. Biciklističke staze često prolaze nogostupima, povremeno se prekidaju na raskrižjima, mijenjaju položaj bez jasne logike ili se naglo stapaju s pješačkim površinama.
Posebno su problematični dijelovi šireg gradskog središta gdje ograničen prostor između zgrada i prometnica otežava stvaranje kvalitetnih biciklističkih koridora.
Zagreb tako danas istodobno predstavlja grad s najvećim brojem biciklista u Hrvatskoj i grad u kojem su problemi biciklističke infrastrukture najvidljiviji.
Osijek i Varaždin pokazuju da je drukčiji pristup moguć
Dok se Zagreb suočava s izazovima velike metropole, neki manji gradovi razvili su drukčije modele.
Osijek se već godinama smatra hrvatskim gradom s najrazvijenijom biciklističkom kulturom. Relativno ravna konfiguracija terena, povoljna urbana struktura i dugogodišnja tradicija korištenja bicikla omogućili su stvaranje funkcionalnije mreže biciklističkih staza.
Sličan primjer predstavlja Varaždin, gdje bicikl ima značajnu ulogu u svakodnevnoj mobilnosti građana.
Iako ni ti gradovi nisu bez problema, pokazuju da uspješna biciklistička politika ne ovisi isključivo o veličini ulaganja nego o dosljednosti planiranja.
Kada signalizacija stvara više pitanja nego odgovora
Prometna signalizacija trebala bi smanjivati neizvjesnost. U praksi se ponekad događa upravo suprotno.
U pojedinim hrvatskim gradovima mogu se pronaći biciklističke staze koje nisu jasno označene, prijelazi na kojima nedostaje horizontalna signalizacija ili prometni znakovi koji nisu usklađeni sa stvarnim prometnim režimom.
Takve situacije stvaraju problem ne samo biciklistima nego i vozačima automobila.
Ako vozač ne može jasno prepoznati prostor namijenjen biciklistima, povećava se mogućnost pogrešne procjene i konflikta. Sigurnost prometa u velikoj mjeri ovisi o predvidljivosti ponašanja, a predvidljivost proizlazi upravo iz jasne prometne signalizacije.
Europske lekcije: biciklistička staza nije cilj nego dio sustava
Iskustva gradova poput Amsterdama, Kopenhagena, Utrechta ili Münstera pokazuju da uspjeh ne proizlazi iz pojedinačnih projekata nego iz cjelovitog pristupa.
U tim gradovima biciklistička infrastruktura projektira se kao mreža. Biciklist od polazišta do odredišta može putovati bez naglih prekida, improvizacije ili konflikata s drugim sudionicima prometa.
Takav pristup temelji se na jednostavnom načelu: prometni sustav mora biti intuitivan. Sudionik ne bi trebao stalno razmišljati gdje smije voziti i kako će nastaviti put. Infrastruktura mora sama pružati odgovor.
Upravo je to područje u kojem Hrvatska još uvijek zaostaje za vodećim europskim primjerima.
Infrastruktura kao pitanje sigurnosti, a ne estetike
Rasprave o biciklističkim stazama često se u javnosti svode na pitanje urbanog uređenja ili ekološke politike. Međutim, statistike prometnih nesreća pokazuju da je riječ prije svega o pitanju sigurnosti.
Kvalitetna infrastruktura smanjuje broj konfliktnih točaka, povećava predvidljivost ponašanja svih sudionika i smanjuje vjerojatnost teških prometnih nesreća.
Drugim riječima, biciklistička staza nije samo prostor za vožnju bicikla. Ona je sigurnosni alat.
Između dobre namjere i funkcionalnog sustava
Hrvatski gradovi danas se nalaze u prijelomnom trenutku razvoja urbane mobilnosti. Broj biciklista raste, građani sve češće biraju održive oblike prijevoza, a prometne politike sve više prepoznaju važnost mikromobilnosti.
Ipak, infrastruktura još uvijek često zaostaje za stvarnim potrebama korisnika.
Najveći izazov više nije izgraditi nekoliko novih kilometara biciklističkih staza, nego stvoriti kontinuirane, sigurne i logično povezane mreže koje će omogućiti da bicikl postane ravnopravan dio prometnog sustava.
Jer sigurnost biciklista ne počinje prometnim znakom niti završava zakonskom odredbom. Ona počinje onoga trenutka kada grad prestane promatrati bicikl kao dodatak prometu i počne ga planirati kao njegov sastavni dio.
....
Tekst, foto i infografika: Vidmir Raič
