10
stu 2026
stu 2026
Tragedija na autocesti A3 kod Ivanić-Grada, u kojoj su poginule dvije osobe, među njima i 17-godišnja djevojka, ponovno otvara pitanje koje se u Hrvatskoj uporno zanemaruje. Zašto se u autobusima sigurnosni pojas često smatra nevažnim dodatkom, iako je njegovo korištenje zakonska obveza? Tko upozorava putnike, tko provjerava ispravnost pojaseva i koliko policija doista nadzire njihovo korištenje?
Dvije izgubljene ljudske sudbine, među njima i život djevojke koja je imala tek 17 godina, te 30 ozlijeđenih osoba tragična su bilanca prometne nesreće koja se 8. studenoga dogodila na autocesti A3 kod Ivanić-Grada. Autobus srbijanskih registracijskih oznaka sletio je s kolnika, udario u zaštitnu ogradu i prevrnuo se. Prema rezultatima policijskog očevida, 55-godišnji vozač nije zadržao autobus unutar prometne trake. Poginule su 17-godišnja državljanka Crne Gore i 53-godišnja hrvatska državljanka. Istraga i dodatna vještačenja trebaju rasvijetliti sve okolnosti nesreće.
Ova tragedija otvara još jedno pitanje, možda jednako važno kao i utvrđivanje neposrednog uzroka nesreće. Jesu li putnici bili vezani sigurnosnim pojasevima? Jesu li pojasevi bili dostupni i ispravni? Je li ih netko prije polaska upozorio da je vezivanje obvezno? I naposljetku, bi li posljedice bile manje da su svi putnici bili pravilno vezani? Bez nalaza istrage i podataka o položaju i ozljedama pojedinih putnika nitko ne može odgovorno tvrditi da bi pojas spriječio konkretne smrtne slučajeve. Međutim, dobro je poznato da sigurnosni pojas znatno smanjuje opasnost od teških i smrtonosnih ozljeda, posebno pri prevrtanju vozila.
U automobilu se vežemo, u autobusu se ponašamo kao da opasnost ne postoji
U Hrvatskoj se godinama provode kampanje kojima se vozače i putnike upozorava na važnost korištenja sigurnosnog pojasa. Policija kažnjava nevezane vozače i putnike u osobnim automobilima, a prometno-sigurnosne poruke redovito podsjećaju da pojas treba koristiti i na stražnjim sjedalima. Ipak, kada se isti putnik ukrca u turistički ili međugradski autobus, njegovo se ponašanje nerijetko potpuno promijeni. Pojas ostaje nekorišten, a višesatno putovanje autocestom doživljava se kao boravak u dnevnoj sobi na kotačima.
Takvo ponašanje ima i psihološko objašnjenje. Autobus je velik, težak i putnicima ulijeva osjećaj sigurnosti. Profesionalni vozač za upravljačem dodatno stvara dojam da je rizik manji nego u osobnom automobilu. No veličina vozila ne može zaštititi nevezanog putnika od djelovanja fizikalnih sila u trenutku sudara ili prevrtanja. Tijelo nastavlja kretanje, putnik može udariti u sjedalo, prozor ili druge dijelove unutrašnjosti, a pri prevrtanju može biti izbačen iz svojeg sjedala ili čak iz vozila. Nevezani putnik pritom predstavlja opasnost i za osobe koje sjede pokraj njega.
Sigurnosni pojas nije jamstvo preživljavanja, ali je jedan od najvažnijih elemenata pasivne sigurnosti. U zajedničkoj kampanji Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i Hrvatskih autocesta istaknuto je da njegova uporaba može smanjiti rizik od teških ozljeda i smrti do 50 posto. Taj podatak odnosi se na širi prometno-sigurnosni kontekst i ne može se jednostavno primijeniti na konkretnu autobusnu nesreću, ali dovoljno govori o važnosti zaštite koju putnici često dobrovoljno odbacuju.
Zakon je jasan, kazna iznosi 130 eura
Članak 163. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisuje da vozači i putnici tijekom vožnje moraju koristiti sigurnosni pojas na sjedalima na kojima je ugrađen, u skladu s uputama proizvođača. Za kršenje te obveze predviđena je novčana kazna od 130 eura. Zakon pritom ne ograničava obvezu samo na osobne automobile. Ona se odnosi i na putnike autobusa opremljenih sigurnosnim pojasevima, uz zakonom propisane iznimke.
No između zakonske obveze i njezine svakodnevne provedbe postoji prostor koji zaslužuje ozbiljnu provjeru. Koliko putnika u hrvatskim međugradskim i turističkim autobusima doista koristi sigurnosni pojas? Koliko ih je zbog nekorištenja kažnjeno tijekom posljednjih nekoliko godina? Postoje li zasebne policijske evidencije prekršaja utvrđenih upravo u autobusima ili se svi prekršaji nekorištenja pojasa vode zajedno, bez obzira na vrstu vozila?
Policija provodi akcije nadzora korištenja sigurnosnih pojaseva, uključujući zajedničke europske aktivnosti ROADPOL-a. Međutim, iz javno dostupnih objava o takvim akcijama nije moguće pouzdano utvrditi koliko se nadzora odnosi upravo na putnike autobusa. Ta je razlika važna. Podatak o nekoliko tisuća sankcioniranih nevezanih osoba ne govori mnogo o sigurnosti autobusnog prijevoza ako ne znamo koliko je među njima bilo putnika u autobusima.
Pojačani nadzor korištenja sigurnosnog pojasa
Tko je dužan upozoriti putnike da se vežu?
Europski propisi prepoznali su važnost informiranja putnika još prije više od dva desetljeća. Direktivom 2003/20/EZ propisano je da putnici u autobusima kategorija M2 i M3 moraju biti obaviješteni o obvezi korištenja sigurnosnog pojasa. Informacija se može prenijeti preko vozača, konduktera, turističkog pratitelja ili voditelja skupine, audiovizualnom porukom ili odgovarajućim oznakama istaknutima uz sjedala. To znači da europski propisi predviđaju više načina informiranja, a ne nužno osobno upozorenje vozača svakom putniku.
Upravo bi zato bilo zanimljivo provjeriti kako hrvatski autobusni prijevoznici provode tu obvezu. Koliko često putnici prije polaska čuju jasnu obavijest da se moraju vezati? Koliko autobusa ima vidljive oznake uz svako sjedalo? Postoji li standardizirana sigurnosna poruka koja se reproducira prije polaska i nakon svakog većeg zaustavljanja? U zrakoplovu je nezamislivo da posada zanemari sigurnosne upute, dok se u cestovnom prijevozu, unatoč velikim brzinama i mogućnosti teških nesreća, takva upozorenja često ne doživljavaju kao sastavni dio putovanja.
Prijevoznici bi mogli uvesti jednostavnu praksu da se prije svakog polaska putnicima jasno objasni obveza vezivanja, a vozači i prateće osoblje upozore na očite nepravilnosti. Time se ne bi uklonila osobna odgovornost putnika, ali bi se sigurnosna pravila prestala prepuštati slučaju.
Što vrijedi sigurnosni pojas ako ga putnik ne može koristiti?
Postoji još jedan problem o kojem se premalo govori. Sigurnosni pojasevi u pojedinim autobusima mogu biti teško dostupni, zaglavljeni između sjedala, skriveni ispod presvlaka ili neispravni. Ponekad putnik mora doslovno tražiti kopču i izvlačiti pojas iz prostora u koji je uguran kako ne bi smetao.
Takva iskustva nisu samo pitanje udobnosti. Ako je pojas tvornički ugrađen, mora biti ispravan i dostupan za uporabu. Propisi o tehničkim pregledima vozila obuhvaćaju i provjeru sigurnosnih pojaseva, njihovih pričvršćenja i funkcionalnosti. Ipak, tehnička ispravnost utvrđena na pregledu ne oslobađa prijevoznika odgovornosti za održavanje vozila tijekom njegove svakodnevne uporabe.
Pravilnik o tehničkim pregledima vozila
Putnik koji želi koristiti sigurnosni pojas ne bi smio biti prisiljen moliti vozača da mu omogući ono što bi trebalo biti osigurano prije ulaska u autobus. Još je neprihvatljivije ako zahtjev za ispravnim pojasom izaziva negodovanje osoblja. Takvo ponašanje, ondje gdje se događa, pokazuje koliko je potrebno promijeniti odnos prema sigurnosti putnika.
Zato se opravdano postavlja pitanje koliko se često, osim redovitih tehničkih pregleda, provodi ciljani nadzor dostupnosti i ispravnosti sigurnosnih pojaseva u autobusima. Posebno bi trebalo provjeriti autobuse koji svakodnevno prevoze velik broj putnika na dugim relacijama, kao i vozila stranih prijevoznika koja prometuju hrvatskim cestama.
Zašto policija ne bi kontrolirala i putnike autobusa?
Policijske kontrole sigurnosnih pojaseva uglavnom se u javnosti povezuju s osobnim automobilima. Vozač bez pojasa lako se uočava, a često i putnik na prednjem sjedalu. Kod autobusa je situacija složenija jer provjera zahtijeva zaustavljanje vozila i nadzor putničkog prostora. No organizacijska zahtjevnost ne bi smjela biti razlog da se takav nadzor zanemari.
Posebno bi korisne bile ciljane kontrole na odmorištima, autobusnim kolodvorima i drugim prikladnim mjestima, uz minimalno ometanje putovanja. Policija bi mogla istodobno provjeravati koriste li putnici pojaseve, jesu li oni ispravni te upozoravaju li prijevoznici putnike na zakonsku obvezu. Pritom je važno razlikovati nadležnosti policije, inspekcije cestovnog prometa i stručnih organizacija koje provode tehničke preglede.
Jednako bi važna bila javna objava rezultata. Koliko je autobusa pregledano, koliko je putnika zatečeno bez pojasa, koliko je neispravnih pojaseva utvrđeno i koliko je prekršajnih sankcija izrečeno? Takvi podaci pokazali bi stvarno stanje i omogućili da se sigurnosna politika temelji na činjenicama, a ne na pretpostavkama.
Ne smijemo čekati novu tragediju
Nesreća kod Ivanić-Grada mora biti povod za temeljito utvrđivanje svih okolnosti stradavanja, uključujući i uporabu sigurnosnih pojaseva. Ako se pokaže da dio putnika nije bio vezan, potrebno je istražiti koliko je to utjecalo na težinu njihovih ozljeda. Ako su pojasevi bili neispravni ili nedostupni, treba utvrditi odgovornost. Ako su svi bili pravilno vezani, i taj podatak zaslužuje javnu objavu jer bi pridonio razumijevanju ograničenja pasivne sigurnosti u teškim autobusnim nesrećama.
Od Ministarstva unutarnjih poslova bilo bi opravdano zatražiti podatke o broju kažnjenih putnika autobusa zbog nekorištenja sigurnosnih pojaseva, a od nadležnih tijela podatke o nadzoru njihove ispravnosti. Od autobusnih prijevoznika trebalo bi očekivati jasna pravila informiranja putnika i dosljedno održavanje sigurnosne opreme.
Sedamnaestogodišnja djevojka koja je izgubila život na autocesti A3 više nikada neće imati priliku ostvariti svoje planove. Ni druga poginula putnica neće se vratiti svojoj obitelji. Njihovu tragediju ne možemo promijeniti, ali možemo zahtijevati da se iz nje izvuku pouke koje će smanjiti opasnost za buduće putnike.
Sigurnosni pojas u autobusu nije ukras sjedala, stvar osobnog ukusa ni nevažan detalj putovanja. On je zakonska obveza i sredstvo zaštite života. Ako država propisuje kaznu od 130 eura za njegovo nekorištenje, onda javnost ima pravo znati koliko se ta obveza stvarno provodi u autobusnom prijevozu. Jer propis koji postoji samo na papiru ne može zaštititi putnika u trenutku kada se autobus počne prevrtati.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Foto: Vidmir Raič, AI asistencija
