26
stu 2025
stu 2025
Hrvatska među najugroženijima u EU, zašto pješaci stradavaju i što možemo učiniti?
Pješaci su već desetljećima jedna od najranjivijih skupina sudionika u prometu. Njihova izloženost opasnosti nije slučajna, nego posljedica gole činjenice da nemaju nikakvu fizičku zaštitu. Dok vozače i putnike u vozilima štite karoserija, sigurnosni pojasevi, zračni jastuci i moderni sustavi aktivne sigurnosti, pješak se u sudaru s vozilom oslanja isključivo na vlastitu pažnju, vidljivost i sreću. Zato je tijelo pješaka pri svakom udaru gotovo uvijek gubitnik: nezaštićeno, ranjivo sprijeda, straga i sa strane, potpuno izloženo sili koja se u sekundi pretvara u tragediju. Ta se asimetrija moći između vozila i pješaka najbolje oslikava u statistici, koja je jednako neumoljiva u Hrvatskoj kao i u Europi i svijetu.
Pješaci četvrtina žrtava cestovnog prometa
Prema najnovijim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), svake godine u prometnim nesrećama na svjetskim cestama pogine oko 1,19 milijuna ljudi. Od toga oko 274 tisuće otpada na pješake, što znači da jedna od četiri poginule osobe u prometu uopće nije vozač ni putnik, nego osoba koja se jednostavno kretala prostorom u kojem se svakodnevno sastaju čovjek i stroj. Ta struktura žrtava godinama se ne mijenja, a unatoč napretku tehnologije, globalno smanjenje broja poginulih pješaka ostaje sporo i nedostatno.
Europa također nosi teret ovih trendova. U Europskoj uniji pješaci čine oko 20 posto svih žrtava cestovnog prometa, što je impresivno visok udio kad se uzme u obzir razvijenost infrastrukture i kvaliteta zakonodavstva. Iako mnoge članice EU bilježe postupno poboljšanje sigurnosnih pokazatelja, osobito na urbanim prometnicama gdje su uvedeni limitatori brzine i bolja rasvjeta, razina rizika za pješake i dalje je previsoka.
U Hrvatskoj je broj poginulih u prometu u posljednjem desetljeću u padu, ali to ne znači da smo sigurni. Naše ceste i dalje su među najopasnijima u Europskoj uniji, s oko 71 poginulim na milijun stanovnika, što nas svrstava u gornji, nepovoljniji dio ljestvice. Pješaci, kao i drugdje, čine značajan dio ukupnih stradalih. Posebno zabrinjava podatak da se najveći broj nesreća događa upravo u urbanim sredinama, na kratkim udaljenostima i pri brzinama koje se nerijetko pogrešno doživljavaju kao „bezopasne“. No, fizika je neumoljiva: već pri udaru vozila brzinom od 50 km/h šanse pješaka za preživljavanje dramatično padaju.
Vidljivost, brzina i krivi koraci kao presudni čimbenici
Ranjivost pješaka proizlazi iz kombinacije slabije vidljivosti, strukture tijela i načina kretanja. Pješaci su najmanje uočljivi sudionici prometa, osobito po noći, pri kiši ili u lošim vremenskim uvjetima. Tamna odjeća, izostanak reflektirajućih materijala i sklonost naglim promjenama smjera dodatno pogoršavaju rizik. Brzina vozila ostaje najveći neprijatelj pješaka: dok vozač pri 30 km/h može zakočiti i zaustaviti vozilo na vrijeme, pri 50 km/h to je mnogo teže, a sudar može biti smrtonosan.
Još jedan presudan faktor je nepredvidljivost. Pješaci su često djeca, stariji ljudi ili osobe smanjene pokretljivosti. Njihovi pokreti nisu uvijek logični ni pravovremeni, što od vozača zahtijeva povećan oprez i anticipaciju. Istodobno, sami pješaci moraju biti svjesni da vozači ne mogu uvijek predvidjeti njihovu namjeru, pa je kretanje ravnom linijom, bez naglih ulazaka na kolnik, elementarna forma samozaštite.
Odgovornost snažnijeg prema najslabijem
Zakon o sigurnosti cestovnog prometa jasno propisuje ponašanje pješaka. Kretanje nogostupom kad god postoji, prelazak isključivo na obilježenim mjestima, poštivanje semafora i znakova, hodanje uz rub kolnika kad druga opcija ne postoji i vidljivost u noćnim uvjetima samo su temeljna pravila. Ona nisu sugestije ni preporuke, nego pravni okvir koji štiti život. I pješaci, kao i vozači, mogu biti sankcionirani ako krše propise, jer nepoštivanje pravila dovodi u opasnost i njih i druge sudionike.
U praksi se još uvijek prečesto viđa prelazak ceste na crveno, trčanje preko kolnika, korištenje mobitela, slušalice u ušima i nagli izlazak iza autobusa ili parkiranih automobila. Sve to smanjuje predvidljivost i povećava vjerojatnost sudara. Pješaci moraju biti svjesni da su dio prometa, a ne izvan njega.
Vozači čine drugu polovicu ove jednadžbe. Njihova pažnja, disciplina i poštivanje ograničenja brzine presudno određuju sigurnost pješaka. Usporavanje u urbanim područjima, obraćanje posebne pozornosti na škole, vrtiće, autobusna stajališta, pješačke prijelaze i stambene zone čine temelj prometne kulture. Vozač uvijek mora imati na umu da pješak ima pravo prvenstva na pješačkom prijelazu, ali i da pješak nema nikakvu zaštitu ako se pogriješi u procjeni. Usporavanje prije zebre doslovno može spasiti život.
Ako želimo smanjiti broj poginulih pješaka, Hrvatska mora podići standarde infrastrukture. Potreban je veći broj pješačkih prijelaza, bolja rasvjeta, strože zone usporenog prometa (30 km/h), bolja signalizacija i dosljedniji nadzor brzine. Edukacija djece i mladih treba biti sustavna, a kampanje za odrasle usmjerene ka osvještavanju rizika. Pješaci trebaju naučiti da je odgovornost dvosmjerna, dok vozači moraju prihvatiti da su upravo oni ti koji imaju veću moć, pa samim time i veću obvezu čuvanja života.
Sigurnost pješaka kao ogledalo zrelosti društva
Sigurnost pješaka nije tehničko pitanje, nego civilizacijsko. Način na koji se odnosimo prema onima koji su u prometu najranjiviji govori o tome kakvo smo društvo. Ako želimo smanjiti broj tragedija na hrvatskim cestama, odgovor nije u jednom rješenju, nego u promjeni kulture: odgovorniji pješaci, pažljiviji vozači i bolja infrastruktura zajedno stvaraju sigurniji prostor za svakoga.
...
Tekst: Vidmir Raič
Fotografija: Petar Kolovrat
