PROMETNA DVOJBA: Sigurna cesta, Što je to? Nije samo prometna policija!

Sigurnost cesta ne stvara samo prometna policija – koliko su za nju odgovorni gradonačelnici, urbanisti i komunalne službe?

Prometna sigurnost ne počinje policijskom kontrolom niti završava kažnjavanjem vozača koji su prekršili propise. Na nju svakodnevno utječu odluke gradskih uprava, urbanista, komunalnih službi, projektanata, upravitelja cesta, ravnatelja škola i službenika koji provode javnu nabavu. Upravo je ta podijeljena, ali često nedovoljno koordinirana odgovornost u središtu europskog projekta TRUST, koji 18. studenoga nastavlja edukaciju lokalnih i regionalnih vlasti o prometno-sigurnosnoj kulturi. Za Hrvatsku je posebno važno pitanje imaju li gradovi i općine sustav koji sigurnost ugrađuje u svakodnevne odluke ili se opasnosti prepoznaju i uklanjaju tek nakon prometne nesreće.

Prometna nesreća često počinje mnogo prije vozačke pogreške

Kada se dogodi teška prometna nesreća, javna rasprava gotovo se uvijek usmjerava na ponašanje neposrednih sudionika. Je li vozač prekoračio brzinu, propustio pješaka, koristio mobilni telefon ili upravljao vozilom pod utjecajem alkohola? Takva pitanja nužna su za utvrđivanje okolnosti nesreće i odgovornosti, ali sama po sebi ne otkrivaju sve slabosti prometnog sustava koje su mogle pridonijeti nastanku opasne situacije.

Pješački prijelaz može biti formalno pravilno označen, ali smješten na mjestu s nedovoljnom preglednošću. Nogostup može postojati u prostornom planu i biti izveden, ali njegovu uporabljivost mogu svakodnevno smanjivati parkirana vozila, stupovi, neodržavana vegetacija ili oštećenja površine. Ulica može imati propisano ograničenje brzine, ali njezina širina, dugi ravni pravci i izostanak infrastrukturnih mjera mogu poticati brzine koje nisu primjerene velikom broju pješaka i biciklista.

Za takve okolnosti nije odgovoran samo pojedini vozač. One nastaju i mijenjaju se kroz urbanističko planiranje, projektiranje prometnica, izdavanje dozvola, organizaciju parkiranja, održavanje javnih površina i odluke o raspodjeli proračunskog novca. Ponekad je dovoljan relativno mali zahvat kako bi se rizik smanjio, ali takav zahvat može godinama izostajati zato što se problem nalazi između nadležnosti više službi.

Upravo na tu dimenziju prometne sigurnosti upozorava europski projekt TRUST, čiji je puni naziv Growing Traffic Safety Culture – A Systematic Transition towards Shared Responsibility for Safe and Sustainable Mobility in the EU. Projekt polazi od pretpostavke da se trajno smanjenje prometnog stradavanja ne može postići samo boljim zakonima, sigurnijim vozilima i kvalitetnijim prometnicama. Potrebno je razviti organizacijsku kulturu u kojoj svi koji svojim odlukama utječu na promet prepoznaju i vlastitu odgovornost za sigurnost.

Europski projekt TRUST uključuje i službenike koji se ne bave prometom

U sklopu projekta TRUST, koji koordinira austrijski KFV, norveški Institut za ekonomiku prometa TØI i švedsko Sveučilište u Lundu razvili su program edukacije namijenjen predstavnicima lokalnih i regionalnih vlasti. Prvi dio održan je 11. studenoga, a drugi je predviđen za srijedu, 18. studenoga 2026. godine. Program obuhvaća dva internetska susreta od po tri sata i namijenjen je zaposlenicima, rukovoditeljima i političkim predstavnicima lokalne i regionalne uprave.

Posebno je zanimljivo što edukacija nije usmjerena samo prometnim inženjerima ili osobama koje se izravno bave cestovnom sigurnošću. Među ciljanim sudionicima nalaze se stručnjaci za prostorno i urbanističko planiranje, građevinske i druge dozvole, javnu nabavu, obrazovanje, upravljanje ljudskim resursima, organizaciju prijevoza i održavanje javne infrastrukture.

Takav izbor sudionika nije slučajan. Svaka od tih službi može svojim odlukama povećati ili smanjiti rizik na prometnicama. Urbanist određuje budući raspored ulica, škola i stambenih naselja. Službenik javne nabave sudjeluje u oblikovanju sigurnosnih zahtjeva za komunalna vozila, autobuse ili radove na cestama. Komunalna služba utječe na brzinu uklanjanja oštećenja, prepreka i neispravne javne rasvjete, dok obrazovne ustanove mogu sudjelovati u organizaciji sigurnog dolaska djece u školu.

Program TRUST-a nastoji pokazati da te aktivnosti nisu odvojene od prometne sigurnosti, nego predstavljaju njezin svakodnevni sastavni dio. Prvi dio edukacije obuhvaća načela Vision Zero i Safe System, povezanost prometa s održivim razvojem te mogućnosti djelovanja lokalnih vlasti. Drugi dio usmjeren je na praktičnu primjenu tih načela, prepoznavanje organizacijskih slabosti i određivanje mjera koje pojedini grad ili regija može provesti.

Riječ je o obrazovnom i istraživačkom programu, a ne o novom obvezujućem europskom propisu. Također, sama provedba edukacije ne dokazuje da su gradovi sudionici već ostvarili sigurnosna poboljšanja. Za ocjenu stvarnog učinka bit će potrebni rezultati primijenjenih mjera i njihovo naknadno vrednovanje.

Sigurna ulica mora biti planirana prije nego što se izgradi

Jedno od najvažnijih područja u kojima se donose dugoročne sigurnosne odluke jest prostorno planiranje. Položaj škole, vrtića, zdravstvene ustanove ili velikog trgovačkog centra određuje buduće prometne tokove i načine na koje će se ljudi svakodnevno kretati. Ako se takve ustanove smještaju uz prometnice s velikim intenzitetom i brzinom motornog prometa, naknadno osiguravanje sigurnih pješačkih i biciklističkih pristupa može biti tehnički složeno i financijski zahtjevno.

Slično vrijedi i za nova stambena naselja. Ako se tijekom planiranja ne osiguraju povezani nogostupi, kvalitetni pješački prijelazi, pristupačna stajališta javnog prijevoza i odgovarajuća biciklistička infrastruktura, stanari se od početka suočavaju s prometnim prostorom koji nije jednako siguran za sve skupine korisnika.

Posebno je važno planiranje brzina. Ulica koja povezuje gradske četvrti i služi intenzivnom motornom prometu ima drukčiju funkciju od stambene ulice kroz koju se svakodnevno kreću djeca, starije osobe i biciklisti. Ako se njihove funkcije ne razlikuju dovoljno jasno u oblikovanju prometnog prostora, samo postavljanje znaka ograničenja brzine ne mora biti dovoljno za postizanje željenog ponašanja vozača.

Suvremeni pristup Safe System polazi od potrebe da prometnica svojom geometrijom, organizacijom i tehničkim rješenjima smanjuje vjerojatnost opasne pogreške i njezine moguće posljedice. To ne uklanja odgovornost vozača za poštovanje propisa, nego uvodi dodatnu odgovornost projektanata i upravitelja infrastrukture da prometni sustav bude što otporniji na predvidljive ljudske pogreške.

Za hrvatske gradove to znači da prometno-sigurnosna procjena ne bi trebala započinjati tek nakon što je nova prometnica izgrađena i puštena u promet. Sigurnost treba biti jedan od kriterija već pri donošenju prostornih planova, određivanju namjene površina i odobravanju velikih projekata koji mogu značajno promijeniti prometne tokove.

Komunalna služba može ukloniti rizik prije nego što stigne prometna policija

Drugo važno područje odnosi se na svakodnevno održavanje prometnog prostora. Oštećeni nogostupi, neispravna javna rasvjeta, zaklonjeni prometni znakovi, neodržavana vegetacija i oštećene oznake na kolniku mogu postupno pogoršavati uvjete sigurnog kretanja. Takvi nedostaci ne moraju odmah izazvati prometnu nesreću, ali mogu povećati vjerojatnost opasne situacije.

U praksi je važno koliko brzo nadležna služba prepoznaje i uklanja problem. Ako građanin prijavi neispravno svjetlo na pješačkom prijelazu, oštećenje površine ili prepreku koja zaklanja preglednost raskrižja, sigurnost ovisi o tome postoji li jasan postupak zaprimanja prijave, određivanja prioriteta i provjere uklanjanja nedostatka.

Jednako je važna i kvaliteta privremene regulacije prometa tijekom radova. Neodgovarajuće označeno gradilište, neočekivano preusmjeravanje pješaka na kolnik ili prekid biciklističke staze bez sigurne alternative može stvoriti rizik i na prometnici koja inače nema izražene infrastrukturne nedostatke.

Hrvatski Zakon o cestama već propisuje obveze povezane sa sigurnošću cestovne infrastrukture, uključujući procjene sigurnosti, revizije projekata, periodične i ciljane provjere na cestama obuhvaćenima odgovarajućim zakonskim odredbama. Pravilnik o aktivnostima i postupcima za poboljšanje sigurnosti cestovne infrastrukture dodatno uređuje pojedine postupke. Međutim, zakonski sustav za određene kategorije javnih cesta ne može se automatski poistovjetiti sa svim gradskim ulicama, nogostupima i nerazvrstanim cestama.

Upravo zato lokalna prometno-sigurnosna kultura treba obuhvatiti i svakodnevne komunalne postupke koji možda nisu predmet formalne revizije cestovne sigurnosti. Važan pokazatelj učinkovitosti nije samo broj zaprimljenih prijava nego vrijeme potrebno za uklanjanje nedostataka prema njihovoj stvarnoj opasnosti.

Javna nabava može određivati koliko će vozilo biti sigurno

Na prometnu sigurnost utječe i način na koji gradovi i javna poduzeća nabavljaju vozila i ugovaraju usluge. Autobusi, komunalna vozila, vozila za odvoz otpada, dostavni automobili i druga službena vozila svakodnevno prometuju ulicama u kojima se kreću pješaci i biciklisti. Njihova tehnička opremljenost, preglednost i način uporabe mogu znatno utjecati na mogućnost nastanka i posljedice prometne nesreće.

Pri nabavi novih vozila javni naručitelj može, u skladu s propisima o javnoj nabavi i načelom razmjernosti, razmotriti sigurnosne značajke koje nadilaze osnovne minimalne zahtjeve. To mogu biti sustavi automatskog kočenja, detekcije pješaka i biciklista, kvalitetnija izravna preglednost iz vozačke kabine i rješenja koja vozaču olakšavaju nadzor mrtvih kutova.

Posebno su važna velika komunalna i teretna vozila jer zbog svojih dimenzija i konstrukcije mogu imati ograničenu preglednost prostora neposredno ispred i pokraj kabine. U urbanom prometu, gdje se takva vozila često kreću uz bicikliste i pješake, izbor vozila može postati važna preventivna odluka.

Sigurnosni kriteriji mogu se primjenjivati i pri ugovaranju prijevoznih usluga. Primjerice, grad koji ugovara školski prijevoz može voditi računa o zahtjevima za sigurnosnu opremu, organizaciju ukrcaja i iskrcaja, osposobljenost vozača i postupanje u izvanrednim okolnostima. Sličan pristup moguće je razmotriti i kod organizacije javnog prijevoza, komunalnih djelatnosti i dostave.

Pri tome je potrebno jasno razlikovati zakonom propisane obveze od dodatnih sigurnosnih kriterija koje naručitelj može opravdano postaviti. Nova oprema sama po sebi također ne jamči sigurno ponašanje. Njezinu vrijednost treba povezati s pravilnim održavanjem, osposobljavanjem vozača i organizacijom rada.

Ni školska zona nije odgovornost samo jedne institucije

Školske zone možda su najjasniji primjer potrebe za koordinacijom različitih službi. Sigurnost djece na putu do škole ne ovisi samo o prometnom znaku koji upozorava vozača na blizinu obrazovne ustanove. Na nju utječu položaj škole, organizacija prilaznih ulica, brzina vozila, preglednost pješačkih prijelaza, javna rasvjeta, parkiranje roditeljskih automobila i dostupnost nogostupa.

Za pojedine elemente odgovorne su različite institucije. Osnivač škole i nadležna obrazovna tijela sudjeluju u organizaciji školskih aktivnosti, cestovni upravitelj odgovoran je za infrastrukturu u okviru svojih nadležnosti, prometne službe planiraju organizaciju prometa, komunalne službe održavaju javne površine, a policija nadzire poštovanje propisa.

Ako među njima ne postoji učinkovita koordinacija, mogu nastati situacije u kojima svaka institucija formalno izvršava vlastite obveze, ali ukupna sigurnost školskog prilaza ostaje nezadovoljavajuća. Primjerice, pješački prijelaz može imati propisanu signalizaciju, ali zbog neodgovarajuće organizacije parkiranja djeca koja mu prilaze nisu dovoljno vidljiva vozačima.

Europski pristup koji promiče TRUST zato podrazumijeva da se sigurnost promatra iz perspektive korisnika prometnog prostora, a ne samo kroz administrativnu podjelu nadležnosti. Za dijete koje pješice dolazi u školu nije važno kojoj službi pripada pojedini dio problema. Važno je može li cijelu rutu prijeći sigurno.

Takav pristup mogao bi biti osobito koristan hrvatskim gradovima i općinama pri određivanju prioriteta ulaganja u školske zone, sigurnost pješačkih prijelaza i infrastrukturu za bicikliste. Umjesto izoliranih intervencija, potrebno je analizirati cjelovit put od kuće do škole i mjesta na kojima se pojavljuju najveći rizici.

Hrvatski Nacionalni plan već prepoznaje podijeljenu odgovornost

Načelo prema kojem prometna sigurnost zahtijeva koordinirano djelovanje više institucija nije novo ni hrvatskom sustavu. Nacionalni plan sigurnosti cestovnog prometa Republike Hrvatske za razdoblje od 2021. do 2030. temelji se na pristupu Safe System i izrijekom naglašava višesektorsku odgovornost.

U njegovoj provedbi predviđena je suradnja tijela državne, regionalne i lokalne uprave, stručnih i znanstvenih institucija, gospodarskih subjekata, organizacija civilnog društva i drugih sudionika. Posebna važnost pridaje se razumijevanju čimbenika koji utječu na sigurnost te koordiniranom planiranju, provedbi i vrednovanju mjera.

Takav okvir pokazuje da Hrvatska već ima stratešku osnovu za pristup koji promiče TRUST. Međutim, postojanje zajedničkog načela u nacionalnom dokumentu ne znači automatski da ono jednako učinkovito funkcionira u svim gradovima i općinama.

Za stvarnu procjenu trebalo bi provjeriti imaju li lokalne jedinice vlastite prometno-sigurnosne planove s jasno utvrđenim ciljevima i pokazateljima, postoji li međuresorna koordinacija te jesu li odgovornosti za pojedine mjere povezane s rokovima i financiranjem. Posebno bi bilo korisno utvrditi uključuju li lokalne uprave sigurnosne kriterije u prostorno planiranje, nabavu vozila, održavanje infrastrukture i organizaciju javnog prijevoza.

Bez takve provjere ne bi bilo opravdano tvrditi da hrvatski gradovi sustavno zanemaruju prometnu sigurnost ili da već imaju potpuno usklađen model upravljanja rizicima. Riječ je o pitanjima na koja je potrebno odgovoriti analizom dokumenata, konkretnih projekata i rezultata rada nadležnih institucija.

Milijun eura za opasna mjesta pokazuje važnost lokalnih projekata

Jedan od konkretnih primjera povezanosti nacionalne i lokalne odgovornosti predstavlja javni poziv MUP-a za prijavu projekata sanacije potencijalno opasnih mjesta u 2026. godini. U okviru Nacionalnog plana za tu je namjenu osigurano milijun eura, a pravo prijave imaju pravne osobe nadležne za upravljanje cestovnom infrastrukturom, uključujući državne, županijske, lokalne i nerazvrstane ceste.

Takav model omogućuje da se sredstva nacionalnog programa koriste za konkretne infrastrukturne zahvate, pri čemu lokalni i drugi cestovni upravitelji moraju prepoznati problem, pripremiti projekt i obrazložiti njegov očekivani sigurnosni učinak.

Važno je pritom razlikovati osigurana financijska sredstva od stvarno dovršenih projekata. Sam iznos poziva ne pokazuje koliko je opasnih mjesta sanirano, koje su mjere provedene i kakvi su rezultati ostvareni. Za takvu ocjenu potrebno je pratiti broj prijava, odobrenih projekata, realizaciju radova i sigurnosne pokazatelje prije i nakon zahvata.

Upravo se tu nalazi prostor za snažnije povezivanje lokalnih službi. Jedna institucija može evidentirati prometne nesreće, druga raspolagati podacima o brzini, treća održavati prometnicu, a četvrta odlučivati o proračunskim prioritetima. Ako se ti podaci i nadležnosti ne povežu, postoji opasnost da se važni problemi rješavaju sporo ili parcijalno.

Prometno sigurnosna kultura mora imati mjerljive rezultate

Jedna od važnih poruka programa TRUST jest da se organizacijska kultura ne može svesti na deklarativnu podršku sigurnosti prometa. Ona se mora prepoznati u načinu na koji institucije donose odluke, raspoređuju sredstva, reagiraju na prijavljene opasnosti i provjeravaju učinke svojih postupaka.

Grad može formalno podržavati Vision Zero, ali je za procjenu stvarnog napretka potrebno znati smanjuju li se brzine na rizičnim lokacijama, koliko se brzo uklanjaju infrastrukturni nedostaci i jesu li pješačke i biciklističke rute postale sigurnije. Korisno je pratiti i broj prometnih konflikata, rezultate sigurnosnih provjera te promjene u broju poginulih i teško ozlijeđenih, uz uvažavanje razlika u prometnoj izloženosti.

Jednako je važno da se sigurnosni učinci mjere nakon izvedenih zahvata. Rekonstrukcija raskrižja ne bi trebala biti završena samo administrativnim prihvaćanjem radova. Potrebno je provjeriti jesu li ostvarene očekivane promjene u brzinama, preglednosti, kretanju pješaka i biciklista te eventualno u broju prometnih nesreća.

U manjim gradovima i na pojedinačnim lokacijama broj teških nesreća može biti premalen za pouzdanu kratkoročnu statističku usporedbu. Zato se, uz podatke o stradavanju, trebaju koristiti i odgovarajući preventivni pokazatelji, primjerice stvarne brzine, poštovanje prednosti prolaska i rezultati stručnih provjera prometne infrastrukture.

TRUST pritom nastoji razviti alate za procjenu i poboljšanje prometno-sigurnosne kulture u različitim organizacijama, uključujući lokalne vlasti, tvrtke, škole, autoškole i profesionalne skupine vozača. Takav pristup mogao bi biti koristan i hrvatskim institucijama koje žele prijeći s povremenih preventivnih aktivnosti na sustavno upravljanje rizikom.

Od odgovornosti pojedinca do odgovornosti cijelog sustava

Prometna policija ostaje neizostavan dio sigurnosti cestovnog prometa. Nadzor brzine, alkohola, droga, uporabe sigurnosnog pojasa i drugih opasnih ponašanja važan je za zaštitu svih sudionika. Međutim, policija ne može sama projektirati sigurnije raskrižje, ukloniti sve infrastrukturne nedostatke, odrediti lokaciju škole ili odlučivati o nabavi gradskih autobusa.

Takve odluke pripadaju drugim institucijama i upravo zato njihovo djelovanje mora biti dio iste prometno-sigurnosne politike. Vozač je odgovoran za vlastito ponašanje, ali upravitelj ceste odgovoran je za propisane sigurnosne značajke infrastrukture, projektant za kvalitetu projektnog rješenja u okviru svoje stručne odgovornosti, a lokalna vlast za odluke i poslove koji pripadaju njezinim zakonskim ovlastima.

Najvažnija promjena koju promiče TRUST nije prebacivanje odgovornosti s vozača na javne službe, nego razumijevanje da se sigurnost stvara na više razina istodobno. Svaki sudionik sustava mora prepoznati vlastitu ulogu, dok nadležne institucije moraju osigurati da se pojedinačne odluke međusobno nadopunjuju.

Za hrvatske gradove i općine to znači da prometna sigurnost ne bi trebala biti zasebna tema koja se otvara samo nakon ozbiljne nesreće ili tijekom povremenih preventivnih kampanja. Ona mora postati stalni kriterij urbanističkog planiranja, održavanja, javne nabave, organizacije prometa i upravljanja gradskim prostorom.

Sigurnija cesta ne nastaje samo onda kada prometna policija otkrije i kazni opasno ponašanje. Nastaje i onda kada urbanist predvidi siguran školski prilaz, komunalna služba pravodobno ukloni prepreku, projektant smanji rizik na raskrižju, javni naručitelj odabere sigurnije vozilo, a gradska uprava osigura novac za zahvat prije nego što se dogodi teška prometna nesreća. Upravo u sposobnosti povezivanja tih odluka nalazi se razlika između prometne sigurnosti kao povremene aktivnosti i prometne sigurnosti kao trajne odgovornosti cijele zajednice.

...

Tekst: Vidmir Raič

Infografika: Petar Kolovrat