23
srp 2026
srp 2026
Klima-uređaj može rashladiti kabinu, ali ne može odmoriti mozak. Kada vozač počne pregovarati sa snom, stanka više nije preporuka nego sigurnosna mjera
Na početku ljetnog putovanja automobil je uredno pripremljen, spremnik napunjen, navigacija uključena, putnici raspoloženi, a vozač uvjeren da bi bez većih teškoća mogao stići i mnogo dalje od planiranog odredišta. Nekoliko sati poslije slika je drukčija. Razgovor u vozilu postaje tiši, djeca spavaju, autocesta se ponavlja u pravilnom ritmu asfalta, zaštitnih ograda i tunela, a do apartmana je ostalo još samo četrdesetak kilometara.
Upravo tada počinje najopasniji dio putovanja.
Vozač više ne razmišlja treba li stati, nego koliko još može izdržati. Na navigaciji vidi da je odredište blizu, na znaku uz cestu prepoznaje ime mjesta prema kojem putuje, a ideja o odmoru na posljednjem odmorištu počinje djelovati gotovo smiješno. Zašto gubiti petnaest ili dvadeset minuta kada je more praktički iza sljedećeg zavoja?
Zato što je ljudski organizam, za razliku od navigacije, potpuno nezainteresiran za činjenicu da je cilj blizu.
Umor ne nestaje približavanjem odredištu. Naprotiv, posljednji kilometri često dolaze nakon višesatne vožnje, pada koncentracije, monotonije autoceste, obroka, visokih temperatura i nakupljenog nedostatka sna. Tada se autocesta često zamjenjuje složenijom lokalnom cestom, pojavljuju se raskrižja, motociklisti, pješaci, biciklisti, traktori, turisti koji traže adresu i vozači koji naglo koče jer su upravo ugledali skretanje prema kampu.
Vozač je umorniji nego na početku puta, a prometna situacija od njega traži više, a ne manje pažnje.
Umor ne počinje sklapanjem očiju
Najopasnija zabluda o umoru jest uvjerenje da je vozač siguran sve dok nije počeo zaspati za upravljačem. Pospanost je samo završna, najvidljivija faza procesa koji mnogo ranije narušava sposobnost vožnje.
Umoran vozač sporije uočava opasnost, kasnije reagira, teže održava pravac, manje precizno procjenjuje brzinu i udaljenost te sve sporije obrađuje informacije iz okoline. Može gledati u cestu, a da pritom ne registrira sve što se na njoj događa.
Europska istraživanja procjenjuju da je umor povezan s približno deset do dvadeset posto prometnih nesreća. Posebno je zabrinjavajuća usporedba prema kojoj vožnja nakon približno 17 sati budnosti može proizvesti rizik sličan onome pri koncentraciji alkohola od 0,5 promila.
Razlika je u percepciji. Većina vozača zna da alkohol utječe na vožnju, ali umor često doživljava kao prolaznu nelagodu koju je moguće svladati voljom, kavom ili glasnijom glazbom.
Mozak, međutim, ne prihvaća motivacijske govore. Kada mu nedostaje san, on postupno smanjuje razinu budnosti bez obzira na to koliko se vozaču žuri do hotela, trajekta ili ključa apartmana.
Zamka posljednjih kilometara
Postoji snažan psihološki razlog zbog kojeg vozači nastavljaju putovati i kada prepoznaju prve znakove umora. Što je odredište bliže, to je veća motivacija da se putovanje dovrši bez prekida.
Vozač počinje računati minute, ne rizik. Govori sebi da može izdržati još pola sata, zatim još petnaest minuta, pa još nekoliko kilometara. Svaki prijeđeni kilometar postaje argument protiv zaustavljanja.
To je svojevrsna zamka uloženog vremena. Nakon četiri ili pet sati vožnje stanka na samom kraju puta djeluje nelogično jer je glavnina puta već završena. Prometno-sigurnosno gledano, logika je obrnuta: upravo je tada stanka najpotrebnija jer se sposobnost vozača postupno trošila tijekom cijelog putovanja.
Istraživanja dugotrajne vožnje pokazala su da je vjerojatnost nesreće u drugoj polovici putovanja osjetno viša nego u prvoj. To ne znači da postoji čarobna kilometarska granica nakon koje vožnja postaje opasna. Rizik ovisi o prethodnom snu, dobu dana, trajanju putovanja, monotoniji ceste, zdravstvenom stanju, lijekovima, temperaturi, prehrani i individualnoj otpornosti.
No završni dio putovanja gotovo uvijek objedinjuje nekoliko nepovoljnih čimbenika: dugo vrijeme provedeno za upravljačem, želju da se što prije stigne, opuštanje zbog blizine cilja i prelazak na prometnice koje traže intenzivnije praćenje okoline.
Vozač tada često prestaje voziti prema stanju svojih sposobnosti i počinje voziti prema procijenjenom vremenu dolaska.
Klima-uređaj stvara ugodu, ne budnost
Klima-uređaj je tijekom ljetnog putovanja važan sigurnosni sustav. Pregrijana kabina povećava nelagodu, opterećuje organizam i može dodatno pogoršati umor. Razumno rashlađen automobil vozaču omogućuje ugodnije i stabilnije uvjete vožnje.
Problem nastaje kada se hladan zrak počne koristiti kao zamjena za odmor.
Vozač koji osjeća pospanost često snižava temperaturu, usmjerava hladan zrak prema licu, otvara prozor ili pojačava ventilaciju. Osjećaj svježine može kratkotrajno smanjiti subjektivnu nelagodu i stvoriti dojam da je budnost vraćena.
Ali rashlađivanje kože nije isto što i oporavak mozga.
Klima-uređaj ne nadoknađuje propušteni san, ne vraća izgubljenu sposobnost koncentracije i ne poništava učinke višesatne vožnje. Može čak prikriti koliko je vozač zapravo iscrpljen jer uklanja toplinsku nelagodu koja ga je upozoravala da organizam više ne funkcionira optimalno.
Sličan je problem s otvaranjem prozora, glasnom glazbom, razgovorom, pjevanjem ili energetskim pićima. Sve te metode mogu kratkotrajno povećati stimulaciju, ali njihov učinak brzo slabi. Vozač se zatim vraća na istu razinu pospanosti, često uz dodatnu opasnost da je stekao lažno uvjerenje kako je problem riješen.
Kada vozač mora smišljati trikove da bi ostao budan, odgovor nije novi trik. Odgovor je zaustavljanje.
Kava može pomoći, ali ne izdaje potvrdu o sposobnosti vožnje
Kofein može privremeno povećati budnost, ali ni on nije zamjena za san. Učinak ne nastupa istoga trenutka, razlikuje se među ljudima i može biti slabiji kod osoba koje redovito konzumiraju velike količine kave.
Kava je zato korisnija kao dio pravilno planirane stanke nego kao napitak koji se pije jednom rukom dok se drugom drži upravljač.
Kratko spavanje od približno petnaest do dvadeset minuta, u kombinaciji s kavom popijenom neposredno prije odmora, može privremeno povećati budnost. Kofein počinje djelovati otprilike u vrijeme buđenja, ali ni takva kombinacija ne opravdava nastavak dugotrajne noćne vožnje ako je vozač ozbiljno neispavan.
Kod izražene pospanosti jedino pouzdano rješenje jest dulji odmor ili zamjena vozača.
Poseban oprez potreban je nakon obilnog obroka, tijekom noćnih sati i u ranom poslijepodnevnom razdoblju, kada prirodni dnevni ritam kod mnogih ljudi smanjuje budnost. Najgora strategija jest krenuti na dugačak put nakon radnog dana, preskočiti san kako bi se izbjegle gužve i zatim očekivati da će nekoliko kava nadoknaditi cijelu noć.
Vozač možda izbjegne kolonu, ali sa sobom na cestu dovodi mnogo opasniji problem.
Distrakcija se hrani umorom
Umor i distrakcija nisu dvije potpuno odvojene opasnosti. Umoran vozač lakše gubi koncentraciju, češće poseže za telefonom, duže gleda navigaciju i teže se ponovno usredotočuje na cestu nakon prekida pažnje.
Tijekom završnog dijela putovanja broj mogućih distrakcija često raste. Putnici traže adresu, naziva se vlasnika apartmana, provjerava vrijeme polaska trajekta, traži se restoran, prebacuje ruta na lokalne ceste i pokušava pronaći ulaz u kamp ili parkiralište.
Navigacijska uputa „skrenite za 200 metara“ može izazvati naglu promjenu trake, kočenje ili pogled na ekran koji traje predugo. Ako je vozač već umoran, njegova sposobnost brzog odvajanja važnih od nevažnih informacija dodatno je smanjena.
Pri brzini od 90 kilometara na sat automobil za pet sekundi prijeđe oko 125 metara. To je udaljenost koju vozilo može proći dok vozač čita poruku, traži skretanje na zaslonu ili pokušava unijeti novu adresu.
Zato navigaciju treba namjestiti prije pokretanja vozila, a promjene rute prepustiti suvozaču ili obaviti nakon sigurnog zaustavljanja. Telefonski razgovor preko sustava bez uporabe ruku uklanja držanje uređaja, ali ne uklanja kognitivnu distrakciju. Dio pažnje i dalje je usmjeren na razgovor, a ne na promet.
Na nepoznatoj lokalnoj cesti, nakon nekoliko sati vožnje, taj dio pažnje može biti presudan.
Znakovi koje vozači prečesto ignoriraju
Umor rijetko dolazi bez upozorenja. U početku se pojavljuju učestalo zijevanje, teški kapci, peckanje očiju, nemir, promjene položaja sjedenja i teškoće s održavanjem stalne brzine.
Nakon toga vozač može početi prelaziti preko oznaka prometne trake, kasno uočavati znakove, propuštati izlaze ili shvatiti da se ne sjeća prethodnih nekoliko kilometara. Ta pojava, često opisana kao vožnja na „autopilotu“, znači da oči mogu biti otvorene, ali aktivna pažnja više nije potpuno usmjerena na cestu.
Ako se vozač ne sjeća posljednjeg tunela, čvora ili prometnog znaka, nije dokazao da može voziti bez razmišljanja. Dokazao je da je koncentracija već ozbiljno narušena.
Trzaj glavom, iznenadno vraćanje vozila u traku ili udar kotača u zvučnu oznaku uz rub kolnika nisu prva upozorenja. To su posljednja upozorenja prije mogućeg izlijetanja ili sudara.
Sustavi u vozilu koji prate kretanje upravljača, položaj vozila u traci ili oči vozača mogu prepoznati dio znakova pospanosti. Od srpnja 2024. sustavi upozorenja na pospanost i pad pažnje obvezni su u svim novim automobilima koji se prodaju u Europskoj uniji.
No upozorenje vozila nije dopuštenje za nastavak puta. Simbol šalice kave na instrumentnoj ploči znači da treba stati, a ne da automobil predlaže još jednu kavu na sljedećoj benzinskoj postaji i nastavak vožnje istim tempom.
Tehnologija može upozoriti vozača, ali ne može umjesto njega donijeti odgovornu odluku.
Stanka nije gubitak vremena
Vozači često procjenjuju stanku samo prema vremenu dolaska. Ako stanu dvadeset minuta, stići će dvadeset minuta kasnije. Ta je računica matematički točna, ali sigurnosno besmislena.
Stanka nije izgubljeno vrijeme, nego vrijeme kojim se čuvaju sposobnost vožnje, zdravlje putnika i mogućnost da putovanje uopće završi prema planu.
Već kratko zaustavljanje omogućuje vozaču da izađe iz monotonog položaja, protegne se, popije vodu i realnije procijeni vlastito stanje. Na dugim putovanjima stanke treba planirati približno svaka dva sata, ali taj razmak nije obveza da se mora voziti puna dva sata. Ako se znakovi umora pojave ranije, treba stati ranije.
Obitelji često nastoje što bolje iskoristiti vrijeme godišnjeg odmora. Polazak se planira u zoru ili kasno navečer, obroci se jedu u automobilu, a svako zaustavljanje doživljava kao nepotrebno usporavanje.
No smisao putovanja nije postaviti osobni rekord na relaciji Zagreb–Split. Cilj nije stići nekoliko minuta prije ostalih, nego stići sigurno.
Odmor počinje prije polaska
Najbolja obrana od umora ne počinje na odmorištu nego prethodne noći. Vozač bi na dugo putovanje trebao krenuti naspavan, bez alkohola i nakon provjere mogu li lijekovi koje uzima izazvati pospanost.
Put treba planirati tako da ne zahtijeva dolazak pod svaku cijenu u određenu minutu. Kod višesatne vožnje poželjno je unaprijed odabrati mjesta za stanke, dogovoriti zamjenu vozača i ostaviti vremensku rezervu za gužve.
Posebno je opasno uvjerenje da će se vozač odmoriti kada stigne. To je možda točno za ostatak godišnjeg odmora, ali nije dovoljno za cestu kojom još mora proći.
Posljednjih trideset ili četrdeset kilometara ne treba tretirati kao formalnost. Upravo tada treba ponovno namjestiti položaj sjedenja, maknuti telefon, smanjiti brzinu, povećati razmak i po potrebi stati prije silaska s autoceste.
Jer nesreća ne zna da je apartman već plaćen, da trajekt polazi za pola sata ili da je more udaljeno samo nekoliko zavoja.
Ona se događa upravo onda kada vozač odluči da više nema vremena za sigurnost.
VAŽNO:
Kada treba odmah prekinuti vožnju?
Vožnju treba prekinuti kada se pojave učestalo zijevanje, teški kapci, teško održavanje pravca ili brzine, propušten izlaz, udaranje u rubne zvučne trake ili nemogućnost prisjećanja prethodnih kilometara. Hladan zrak, otvoren prozor, glasna glazba i razgovor mogu kratko prikriti pospanost, ali je ne uklanjaju. Siguran postupak je zaustaviti se na dopuštenom mjestu, odmoriti se i, kada je moguće, zamijeniti vozača
Činjenična podloga
Europska komisija procjenjuje da je umor povezan s približno 10 do 20 posto prometnih nesreća te navodi da vožnja nakon 17 sati budnosti može stvoriti rizik usporediv s koncentracijom alkohola od 0,5 promila. Umor produljuje reakciju, smanjuje budnost i otežava obradu informacija.
Analize dugotrajne vožnje koje navodi Europska komisija utvrdile su veću vjerojatnost nesreće u drugoj polovici putovanja, dok se rizik u pojedinim istraživanjima počeo povećavati nakon približno pet sati vožnje. Komisija naglašava da treba spriječiti umor, a ne pokušavati ga nadvladati privremenim metodama.
Otvaranje prozora, pojačavanje radija i slični postupci djeluju samo kratkotrajno. NHTSA i britanska kampanja THINK! upozoravaju da je kod pospanosti potrebno zaustaviti vozilo, dok kratko spavanje i promišljena uporaba kofeina mogu pružiti samo privremenu pomoć.
Od 7. srpnja 2024. sva nova vozila u Europskoj uniji moraju imati sustav upozorenja na pospanost i pad pažnje vozača.
Prema europskom okviru sigurnosti prometa, distrakcija se pojavljuje u procijenjenih 10 do 30 posto nesreća, a uporaba mobilnih uređaja posebno povećava rizik.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Foto, infografika: Vidmir Raič
