KOMENTAR: Dobar je strah kome ga je Bog dao!

Strah i želja za zaštitom jest prevencija!

piše: Nenad ZUBER

Vožnja automobila u današnjim uvjetima svekolike mobilnosti, sve većeg broja vozila i gužvi na cestama, u uvjetima neugodnih i iritirajućih situacija, kada raste broj prometnih nesreća, sukobljavanja i stradavanja sudionika prometa – zasigurno je stresna, opasna i rizična. O tome smo pisali na našim stranicama već više puta.

Od svega toga kod vozača se može javiti strah od prometa. Strah od novonastale, nepredvidive, većinom nepoznate situacije koju donosi sudjelovanje u prijetećem, gustom i brzom gradskom prometu, na autocestama, vožnja na nepoznatim cestama, po lošem vremenu ili noću ...

Odgovoran vozač, svjestan realnih rizika i prijetnji u složenim prometnim situacijama, poduzima sve kako bi svojim načinom vožnje prevenirao - preduhitrio neželjenu situaciju (npr.: oštećenje svog vozila, sudar s drugim vozilom, nalet na pješaka, slijetanje s ceste, gubitak kontrole vozila ili sl.).

Vozač koji se boji za svoju i sigurnost svojih suputnika veže se sigurnosnim pojasom i na to upućuje sve suputnike. Strah i želja za zaštitom jest prevencija!

Roditelj – vozač, koji se boji za zdravlje i život svojega djeteta, smjestit će dijete u dječju sjedalicu na zadnje sjedište automobila, propisno ga osigurati i vezati, a dok je dijete u automobilu osobito će pažljivo i odgovorno voziti. I to je prevencija!

Ne tako davno bili smo svjedoci korištenja straha u izgradbi pozitivnih stavova o prometu. Jumbo plakati uz ceste su nas upozoravali na stradale u prometnim nesrećama. Sjećam se, malo je bilo onih koji, vidjevši ih, nisu maknuli nogu s gasa i izvjesno vrijeme vozili sporije. Zašto? Pa poruka s plakata izazvala je izvjesnu dozu straha. Isto se događa kada prođemo pored mjesta prometne nesreće, pored razbijenih vozila, pregaženog bicikla ili prevrnutog motocikla, kada vidimo tijelo na cesti pokriveno prekrivačem. „Odsjeku nam se noge“! Strah. Odmah promišljamo i zahvaljujemo Bogu da se to nije dogodilo nama. Vozimo sporije. I to je prevencija!

I dan danas, pune su novine crnih kronika, televizijske informativne emisije plaše nas snimkama mjesta prometnih nesreća, zbrajaju se poginuli, povrijeđeni i štete. Tako se generira efekt šok terapije za sve sudionike prometa. Oni razumni, ili oni koji su u strahu da se i njima nešto ne dogodi, zapamte poruku i onda se u prometu ponašaju na društveno prihvatljiv način. I to je prevencija!

No, postoji opasnost, u takvim slučajevima, da se ne pretjera u toj „šok terapiji“. Beskonačnim ponavljanjem i nizanjem podataka o nesrećama vozači mogu postati neosjetljivi i neempatični na takve događaje … „jer nesreće se događaju drugima“.

Nije mi namjera nikoga plašiti prometom. Za vožnje treba biti opušten, smiren, ali mala doza straha od nesreće može doprinijeti da se vozač dosljedno drži propisa, poštuje vertikalnu i horizontalnu signalizaciju, vozi defenzivno, poveća razinu tolerancije prema drugim sudionicima prometa, dodatno pazi na sebe i druge sudionike prometa … itd.

Nije neuobičajeno ako neki vozač iznimno voli svog limenog ljubimca. Brine se da ga ne ošteti ili da mu ga drugi ne oštete. Takav će vozač zbog straha za svoje vozilo paziti kako parkira, nikada preblizu drugim vozilima ili nekoj prepreci kako ne bi otvarajući vrata oštetio karoseriju. Održavat će potreban razmak od drugih vozila ispred i postrance, neće se gurati vozilom u gužvu, strpljivo će propuštati druge vozače pa onda voziti, samo da ne zagrebe svoga ljubimca. I takav strah je dobar za sigurnost prometa.

Kod mladih vozača, koji nisu stekli još dovoljno prakse i vozačkog iskustva, možda postoji strah od  upravljanja automobilom njihovih roditelja. Strah od gubljenje kontrole nad vozilom. Strah da ga ne oštete. Strah da se njima nešto ne dogodi. Strah zbog samokritičnosti. Strah zbog nedovoljno razvijenih vještina i sigurnosnih navika. Možda je strah i zbog nesigurnosti u sebe, ali najvjerojatnije je to osjećaj odgovornosti za svoj i tuđi život.

Nažalost, nisu svi mladi, ali i neki stariji, baš takvi vozači. Često su nesamokritični, samouvjereni, bahati, nerazumni - pa nemaju niti trunke straha. Najvjerojatnije u precjenjivanju svojih sposobnosti ne prepoznaju potencijalnu opasnost, pa nemaju straha od posljedica. U pravilu strah ne osjećaju vozači koji nisu doživjeli negativno – loše iskustvo u prometu. Za razliku od onih koji su, nažalost, takvo neželjeno i negativno iskustvo imali. Uistinu mislim - ljudi trebaju biti slobodni i ne trebaju biti u strahu – ali samo u najširem smislu. No, u prometu doza straha od događanja prometne nesreće nije loša. Vozači prije svega moraju biti svjesni svojih vozačkih sposobnosti, mogućnosti svojega vozila i uvjeta na cestama. U skladu s tim se treba i ponašati. Nikako nije dobro kada vozači misle da su najbolji i da drugima mogu dijeliti savjete. Prepotencija često dovodi do problema u prometu. Prema prometu i ostalim sudionicima prometa treba osjećati poštovanje. Strahopoštovanje. Biti svjestan opasnosti koje donosi vožnja.

Svijest o izvjesnoj dozi straha u prometu ne znači da ono čega se bojimo treba izbjegavati. Kao – „Imam strah od letenja pa se ne vozim avionom!“ Treba izbjegavati one prometne situacije koje su nam naporne i prema kojima osjećamo nelagodu dok vozimo (ne vozim po gužvi, izbjegavam prometne špice dnevne, tjedne ili godišnje, ne vozim po snijegu i ledu, neću voziti noću, ne želim voziti tuđi auto, ne želim se voziti s tobom, jer voziš neodgovorno … itd.). Tako si odabiremo povoljne uvjete vožnje, osiguravamo si osjećaj slobode, radosti vožnje, zadovoljstva u vožnji i onemogućujemo pretjeranom strahu da nam blokira to zadovoljstvo vožnje. Ne treba dopustiti da pretjerani strah „upravlja situacijom“ i onemogući daljnje razborito upravljanje vozilom.

Ne bojmo se malo straha od prometa. Budimo svjesni da zbog tog straha preveniramo mnoge neželjene događaje u prometu. Bilo bi dobro kada bismo svi imali malo straha i respekta od prometa i češće se zapitali: „Što ako mi se dogodi …?“ Sigurno bismo pažljivije vozili i mudrije se ponašali u prometu! I na kraju, ono gdje znam sigurno da svi osjećate strah u prometu – to je strah od kazne. Upravo to nas tjera na vožnju po propisima. Dakle, ako sami ne znamo prevenirati neželjene događaje u prometu, onda će to učiniti netko drugi za nas.