Hrvatska između obećanja i stvarnosti: pristupačnost, mobilnost i sigurnost u prometu

Uz 3. prosinca, Međunarodni dan osoba s invaliditetom

Međunarodni dan osoba s invaliditetom, koji se obilježava 3. prosinca, podsjetnik je na odgovornost koju svako društvo ima prema svojim najranjivijim skupinama. Utemeljen od strane Ujedinjenih naroda 1992. godine, ovaj dan fokusira se na uklanjanje prepreka, ostvarenje punih ljudskih prava i osnaživanje osoba s invaliditetom. U Hrvatskoj, gdje prema posljednjem popisu stanovništva živi oko 624 tisuće osoba s invaliditetom, riječ je o gotovo svakoj šestoj osobi. Time pitanje pristupačnosti postaje jedno od ključnih društvenih i razvojnih prioriteta.

Razumjeti razmjere i stvarni položaj osoba s invaliditetom
Hrvatska ima dobro razvijen zakonodavni okvir, od Zakona o pristupačnosti do standarda koji obvezuju lokalne zajednice, prijevoznike i upravitelje infrastrukture. No, kao i u mnogim drugim područjima, stvarnost nerijetko kasni za formalnim obvezama. Podaci pokazuju da je mobilnost osoba s invaliditetom ograničena ne samo urbanističkim barijerama nego i neprilagođenim javnim prijevozom te nedovoljno inkluzivnim cestovnim i prometnim okruženjem. Velik dio osoba s invaliditetom i dalje ovisi o obitelji, privatnom prijevozu ili posebnim uslugama koje su često nedovoljno dostupne.

Promet kao ogledalo društvene inkluzije

Sudjelovanje osoba s invaliditetom u prometu tema je o kojoj se u Hrvatskoj još uvijek premalo govori. U praksi to znači da se osobe s invaliditetom susreću s brojnim preprekama. Iako postoje parkirališna mjesta označena plavom oznakom, svijest vozača o poštivanju tih mjesta još uvijek je nedovoljna. Kršenje pravila, neovlašteno parkiranje i ignoriranje potrebe za dodatnim prostorom učestali su problemi koji dodatno potiču osjećaj isključenosti.

Drugi izazov jest javni prijevoz. Iako je ZET u Zagrebu posljednjih godina povećao broj niskopodnih tramvaja i autobusa, u brojim sredinama diljem Hrvatske takve promjene idu znatno sporije. Mali gradovi i ruralne općine često ne posjeduju ni minimalno prilagođene linije, što rezultira ovisnošću o tuđoj pomoći i ograničenjem kretanja. Mobilnost tako postaje privilegija, a ne pravo.

Posebnu skupinu čine vozači s invaliditetom. U Hrvatskoj se godišnje izdaje nekoliko tisuća vozačkih dozvola osobama s invaliditetom, a suvremena tehnologija i prilagodba vozila omogućuju sigurno i samostalno sudjelovanje u prometu. No, osobe s invaliditetom nerijetko ističu problem birokratskih zapreka – dugotrajne procedure, dodatna medicinska vještačenja, nedovoljna dostupnost servisa za prilagodbu vozila te nedostatak lokalnih poticaja za mobilnost.

Kada slaba pristupačnost postaje izvor rizika

Prometne nesreće u kojima sudjeluju osobe s invaliditetom rijetko se analiziraju kao posebna kategorija, iako je riječ o važnom pokazatelju stupnja društvene brige. Nedostatak takvih analiza dodatno otežava planiranje preventivnih mjera. Ono što je ipak jasno jest da loše prilagođena infrastruktura povećava rizik - od nepristupačnih nogostupa, nedovoljno spuštenih rubnika, nedostatka zvučnih semafora, do loše označenih pješačkih prijelaza. Osobama s oštećenjem vida ili smanjenom pokretljivošću takvi nedostaci izravno ugrožavaju sigurnost. Jednako tako, osobe s intelektualnim teškoćama ili poremećajima iz spektra autizma često zahtijevaju dodatnu prometnu edukaciju i strukturirane programe podrške.

Unatoč jasnom napretku, Hrvatska u mnogim segmentima i dalje zaostaje. No, postoje i dobri primjeri. Gradovi poput Zagreba, Rijeke i Varaždina posljednjih godina ulažu u prilagodbu javnog prijevoza, razvoj pristupačnih zona i unaprjeđenje digitalnih rješenja. U Zagrebu se sustavno postavljaju zvučni semafori, a sve je veći broj zgrada javne namjene koje poštuju standarde pristupačnosti. Udruge osoba s invaliditetom aktivan su partner institucijama i sve više sudjeluju u kreiranju politika.

Ono što još uvijek nedostaje jest sustavna i cjelovita politika mobilnosti. Pristupačnost mora prestati biti projekt i postati standard. Hrvatska tek treba uvesti jedinstvenu prometno-prostornu kartu pristupačnosti, detaljne baze podataka o prometnim barijerama i strategiju mobilnosti osoba s invaliditetom na nacionalnoj razini.

Međunarodni dan osoba s invaliditetom u Hrvatskoj ne bi smio biti tek formalno podsjećanje na društvene obveze. On treba biti trenutak u kojem se sagledava ono što je postignuto, ali još više ono što nedostaje. Mobilnost je temeljno ljudsko pravo, a prometna sigurnost i pristupačnost ključni su uvjeti za njegovu realizaciju.

Društvo se mjeri time koliko je snažno u zaštiti svojih najranjivijih. Hrvatska ima znanje, zakonodavni okvir i stručnjake koji mogu unaprijediti pristupačnost i sigurnost. Ono što joj sada treba jest odlučnost da svaki grad, svaka cesta i svako vozilo budu jednako dostupni svima. Na to nas obvezuje i ovaj 3. prosinca – dan koji nas poziva da ne govorimo o osobama s invaliditetom nego da ih stvarno uključimo.

...

Tekst i foto: Petar Kolovrat