02
pro 2025
pro 2025
Stereotipi o muškim i ženskim mozgovima i mit o „boljim vozačima“, gdje završava biologija, a počinje kultura?
Predodžbe o muškarcima i ženama duboko su oblikovane složenom kombinacijom bioloških činjenica, kulturnih očekivanja i društvenih mitova. Stereotip da postoje „muški“ i „ženski“ mozgovi jednako je ukorijenjen kao i mit da su muškarci bolji vozači od žena. Iako oba stereotipa počivaju na višedesetljetnom ponavljanju, suvremena znanost nudi znatno nijansiraniju, daleko složeniju i empirijski potkrijepljeniju sliku. U oba slučaja ključnu ulogu igraju predrasude koje pojednostavljuju stvarnost, a društvo ih koristi kao mentalne prečace: brze, ali gotovo uvijek netočne.
Sličnost stereotipa o mozgu i vožnji leži u njihovu nastanku. U 19. stoljeću mnogi su neuroanatomi polazili od pretpostavke, a ne od dokaza, da žene posjeduju „slabiji“ mozak. Razlike u veličini, koje su zapravo proporcionalne veličini tijela, tumačile su se kao dokaz o nižoj racionalnosti žena. Takve tvrdnje nisu počivale na neurofiziološkim činjenicama, nego na društvenom poretku vremena. Kako su žene stjecale pristup obrazovanju i javnom životu, tako su nestajali i navodni neurološki argumenti o „manjoj sposobnosti“.
Današnja istraživanja mozga koriste metode koje su bile nezamislive prije samo nekoliko desetljeća. Studije s desetima tisuća snimki mozga pokazuju da su razlike između muškaraca i žena statistički male i da se u više od 80% slučajeva preklapaju. Jedno od najvažnijih otkrića posljednjih godina jest koncept mozga kao „mozaika“. To znači da svaki pojedinac posjeduje kombinaciju obilježja koja se u prosjeku češće pojavljuju kod jednog ili drugog spola, ali rijetko tko posjeduje „idealni muški“ ili „idealni ženski“ profil. Mozak je rezultat genetike, iskustva, odgoja i okruženja. Rod je tek jedan mali dio te jednadžbe.
Kako dijete raste, njegov mozak se oblikuje pod snažnim utjecajem okoline. Dječaci se često potiču na tehničke, prostorne i natjecateljske aktivnosti, dok se djevojčice uči empatiji, oprezu i verbalnom izražavanju. Takvi obrasci utječu na strukturu i funkciju mozga, ali ne zato što djevojčice biološki „jesu takve“, nego zato što postaju ono što društvo od njih očekuje. Primjeri iz skandinavskih zemalja – gdje su rodni stereotipi najmanje izraženi – pokazuju da razlike gotovo nestaju kada se razlike u odgoju smanje. Drugim riječima, društvo ima nevjerojatnu moć u oblikovanju mentalnih procesa.
Stereotip o „boljim vozačima“ – muški vs. ženski mozak na cesti
Mit da su muškarci bolji vozači od žena zapravo je identična kognitivna shema kao i mit o rodno različitim mozgovima. Leksikografska definicija stereotipa – pretjerano uopćen i pojednostavljen skup atribucija koje se pripisuju svim pripadnicima jedne skupine – savršeno objašnjava kako funkcionira i ovaj mit. Prvi stereotip glasi: žene su lošije vozačice. Drugi, jednako rasprostranjen, tvrdi da su Hrvati u cjelini dobri vozači. Statistika, međutim, razotkriva oba kao mitove.
Podaci iz Hrvatske i Europe dosljedno pokazuju da su muškarci znatno češće sudionici prometnih nesreća s teškim posljedicama. Žene su, istina, sklonije manjim prometnim oštećenjima, ali nesrazmjer između spolova u fatalnim nesrećama neosporan je. Razlog nije biološka predodređenost, nego kombinacija većeg broja muških vozača, češćeg profesionalnog angažmana u vožnji i drukčijeg stila upravljanja vozilom. Muškarci češće voze moćnija vozila, skloniji su prevelikoj brzini, riskantnim manevrima i vožnji pod utjecajem alkohola. U tome se spajaju kultura, socijalizacija i utjecaj stereotipa maskuliniteta – „alfa vozač“ kao društveno poželjan model, osobito među mlađim muškarcima.
„Alfa mužjaci“ i promet: identitet iza volana
Vožnja nije samo tehnička radnja, nego i društveni ritual. Kod dijela mladih muškaraca automobil je sredstvo samopotvrđivanja. Divlji street race, agresivno pretjecanje, pokazivanje moći kroz snažna vozila i prekršaji koji se gotovo romantiziraju u popularnoj glazbi i videospotovima – sve to čini identitetski okvir koji potiče rizično ponašanje. U takvom kontekstu nije teško razumjeti zašto su statistike nesreća rodno asimetrične.
U raspravama se često ističe da su žene opreznije, da poštuju propise, da rjeđe sudjeluju u najtežim nesrećama. To je u prosjeku točno, ali ne i univerzalno. Postoje izvrsne vozačice i loši vozači, kao i obrnuto. Upravo zato stereotipi nisu korisni – oni stvaraju lažnu sigurnost ili nepotrebnu stigmu, umjesto da fokus stave na individualno ponašanje i odgovornost.
Mit o „dobrim hrvatskim vozačima“ – ogledalo samopercepcije
Stereotip o kolektivno dobrim vozačima jednako je neutemeljen kao i rodni mitovi. Prema podacima HAK-a, čak 93 posto vozača smatra da dobro vozi. Međutim, 62 posto priznaje da je imalo prometnu nesreću, a više od polovice priznaje da ne poštuje prometne znakove. Najčešći prekršaj je prebrza vožnja, a kod teških nesreća u kojima sudjeluju vozači pod utjecajem alkohola, najčešće je riječ o koncentracijama većim od 1,50 promila. Percepcija i realnost ovdje dramatično se razilaze – vozači sebe procjenjuju visoko, iako čine prekršaje koji ugrožavaju život.
U širem sociološkom smislu stereotipi o mozgu i vožnji služe istoj svrsi – potvrđuju postojeće predrasude i društvene hijerarhije. U slučaju rodnih stereotipa, oni opravdavaju razlike u mogućnostima, ponašanju ili društvenim ulogama. U prometu, stereotip o muškarcima kao „boljim vozačima“ zapravo prikriva činjenicu da su upravo oni statistički najrizičniji sudionici. Kada netko vjeruje da dobro vozi samo zato što je muškarac ili Hrvat, on je skloniji precjenjivanju svojih sposobnosti i ignoriranju vlastitih ograničenja.
Znanost protiv predrasuda
Suvremena neuroznanost i suvremena prometna statistika upućuju na isti zaključak: stereotipi nam ne pomažu da razumijemo stvarnost. Oni pojednostavljuju složene procese, zanemaruju individualne razlike i stvaraju lažnu sliku o ljudskom ponašanju. Mozak nije rodno podijeljena konstrukcija, nego mozaik jedinstvenih obilježja oblikovanih iskustvom, kulturom i okolinom. Vozačke sposobnosti nisu unaprijed određene spolom, nego odgovornošću, znanjem, navikama i osobnom disciplinom. Umjesto vjerovanja u „muški“ ili „ženski“ stil vožnje, ili u mit o kolektivnoj hrvatskoj vozačkoj superiornosti, nužno je fokusirati se na individualne kompetencije i na kulturu prometne odgovornosti. Tek tada možemo govoriti o sigurnijoj vožnji i o društvu koje napušta mitove i prihvaća činjenice.
....
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija. AI generirano
