17
srp 2026
srp 2026
Pogled motociklista nije isti kao pogled vozača automobila, a upravo iz toga proizlaze mnoge pogrešne procjene i prometne nesreće
U prva dva nastavka feljtona pokazali smo zašto cesta nije jednako sigurna za automobil i motocikl te zbog čega motocikl nije tek automobil s dva kotača manje. Razlike ne završavaju u konstrukciji vozila, dinamici kretanja, nagibu ili maloj kontaktnoj površini pneumatika. One postoje i u načinu na koji vozač promatra prometni prostor.
Vozač automobila cestu uglavnom promatra iz stabilnog, zatvorenog i zaštićenog položaja. Njegovu pozornost privlače druga vozila, prometna signalizacija, raskrižja, pješaci i smjer prometnog toka. Kolnik se najčešće podrazumijeva kao površina koja će vozilo sigurno nositi, osim kada je oštećenje toliko veliko da ga nije moguće previdjeti.
Motociklist nema tu povlasticu.
On mora pratiti druge sudionike u prometu, ali istodobno neprekidno „čita“ asfalt, rub kolnika, bankinu, tragove pijeska, pukotine, sjene, vegetaciju, početak zaštitne ograde i prostor u koji se cesta nastavlja iza zavoja. Njegov pogled mora istodobno biti dovoljno daleko kako bi mogao planirati putanju i dovoljno pokretan da prepozna neposredne opasnosti pod kotačima.
Zbog toga tehnika gledanja nije samo pomoćna vozačka vještina. Kod motociklista ona je jedan od temeljnih elemenata upravljanja vozilom.
Stručna prezentacija Akademije sigurne vožnje motocikla upozorava da se točke fiksacije pogleda i vidno polje motociklista razlikuju od onih kod vozača ostalih motornih vozila. Istodobno, prometnice, oprema i standardi održavanja još su uglavnom oblikovani prema potrebama vozila na četiri kotača.
Motociklist ne gleda samo promet – on promatra i podlogu
Vozač automobila u pravilu najveći dio pozornosti usmjerava prema prostoru ispred vozila. Procjenjuje udaljenost od automobila ispred sebe, promatra znakove, raskrižja i potencijalne konflikte s drugim sudionicima. Naravno, iskusan vozač primijetit će i stanje kolnika, ali manja pukotina, zakrpa ili trag šljunka za njega najčešće neće imati presudno značenje.
Motociklist mora obrađivati znatno više vizualnih informacija.
Dok promatra vozilo koje mu se približava iz suprotnog smjera, mora procijeniti i površinu kojom će proći. Dok prati izlaz iz zavoja, mora primijetiti postoji li na putanji metalni poklopac, bitumenska traka, mokro lišće ili šljunak koji je na kolnik izbacilo drugo vozilo. Dok procjenjuje ponašanje automobila na bočnoj cesti, mora istodobno razmišljati o tome ima li uz desni rub kolnika prostora za izbjegavanje.
Motociklist stoga ne promatra samo prometnu situaciju nego i kvalitetu podloge na kojoj se ta situacija odvija.
To stvara dodatno mentalno opterećenje. Pozornost nije neograničena, pa svaki novi izvor rizika zahtijeva dio vozačeva vremena i koncentracije. Ako je cesta nepregledna, loše održavana ili vizualno nečitljiva, motociklist mora više kapaciteta trošiti na otkrivanje infrastrukturnih nedostataka, a manje mu ostaje za procjenu drugih vozila.
U tome se krije jedan od razloga zbog kojih cesta koja vozaču automobila djeluje uredno i predvidljivo motociklistu može izgledati kao niz potencijalnih zamki.
Točke fiksacije otkrivaju dvije različite vožnje
Ljudsko oko ne promatra cijeli vidni prostor jednakom oštrinom. Pogled se kratko zadržava na određenim točkama, a mozak iz tih fiksacija sastavlja sliku prometne situacije. Vozač ne „snima“ cestu poput kamere, nego neprekidno prebacuje pozornost između odabranih elemenata.
Na sedmoj stranici prezentacije ASVM-a uspoređen je način gledanja vozača automobila i motociklista u tunelu. Obojene zone pokazuju koliko se često pogled zadržavao na pojedinim mjestima: zelena označava pojedinačne poglede, žuta nekoliko pogleda, a crvena njihovu najveću koncentraciju. Prikaz sugerira da vozač automobila i motociklist ne raspoređuju pozornost na jednak način. Motociklist snažnije usmjerava pogled prema smjeru putanje i prostoru u koji namjerava nastaviti vožnju, dok je vozačev pogled oblikovan položajem unutar automobila i drukčijim sigurnosnim zahtjevima.
Fiksacija sama po sebi nije loša. Bez kratkog usmjeravanja pogleda vozač ne bi mogao procijeniti udaljenost, smjer kretanja ili stanje podloge. Problem nastaje kada se pogled predugo zadrži na samo jednoj točki.
Motociklist koji se zagleda u rub ceste, zaštitnu ogradu ili vozilo koje mu se približava može izgubiti širu sliku zavoja. Njegov se položaj tijela mijenja, ruke se ukoče, a upravljačke reakcije počinju pratiti ono prema čemu je usmjerena pozornost.
Tako nastaje pojava koju motociklisti često nazivaju fiksacijom na prepreku. Vozač vidi opasnost, usmjeri svu pozornost prema njoj i, umjesto da traži slobodan prostor za izlaz, nesvjesno motocikl vodi upravo prema objektu koji želi izbjeći.
Motocikl često ide tamo kamo vozač gleda
Izraz da motocikl „ide kamo vozač gleda“ nije potpuna fizikalna formula, ali dobro opisuje povezanost pogleda, položaja glave, držanja tijela i upravljačkih reakcija.
Kada vozač pogled usmjeri kroz zavoj, prema prostoru u koji želi doći, glava i ramena prirodno prate taj smjer. Ruke ostaju opuštenije, a vozač lakše primjenjuje potrebnu upravljačku korekciju i održava planiranu putanju.
Ako pogled ostane neposredno ispred prednjeg kotača, motociklist prekasno otkriva promjenu radijusa zavoja, vozilo iz suprotnog smjera ili prepreku na izlazu. Vrijeme dostupno za reakciju naglo se smanjuje, pa vozač počinje reagirati naglo: uspravlja motocikl, koči u nagibu ili pokušava promijeniti putanju bez dovoljno prostora.
Pogled usmjeren preblizu stvara i lažan osjećaj brzine. Površina kolnika brzo prolazi kroz vidno polje, zbog čega vozač može osjetiti da se kreće brže nego što se stvarno kreće. Pogled usmjeren dublje kroz zavoj smiruje vizualni doživljaj i omogućuje ranije planiranje.
Pravilna tehnika gledanja zato nije nepomično promatranje jedne zamišljene točke. Ona podrazumijeva dinamičko premještanje pogleda: daleko prema nastavku putanje, zatim kratko prema kritičnom dijelu kolnika, pa ponovno prema izlazu i prometu koji dolazi.
Cilj nije vidjeti sve u svakom trenutku, nego pravodobno odabrati ono što je najvažnije
Ulazak, vrh i izlaz: zavoj treba promatrati kao cjelinu
Zavoj nije samo mjesto na kojem cesta mijenja smjer. Za motociklista je to prostorni slijed odluka koje počinju prije samog zakretanja.
Prije ulaska potrebno je procijeniti smjer i približni radijus zavoja, stanje površine, nagib kolnika, promet iz suprotnog smjera te mogućnost da se zavoj iza vegetacije ili usjeka dodatno zatvara. Pogled zatim treba prenijeti prema unutrašnjosti zavoja i što prije pronaći njegov izlaz.
Vozač koji cijelo vrijeme promatra samo početak zavoja zapravo upravlja na temelju zastarjele informacije. Dok motocikl dođe do mjesta koje je prethodno gledao, ključno pitanje više nije gdje zavoj počinje, nego kamo se nastavlja.
Posebno su zahtjevni zavoji promjenjiva radijusa. Zavoj koji isprva djeluje blag može se u nastavku naglo suziti. Ako preglednost ne omogućuje rano prepoznavanje te promjene, motociklist u zavoj ulazi s pogrešnom pretpostavkom i često s prevelikom brzinom.
Tada pogled može postati dio problema. Vozač ugleda vanjski rub kolnika ili zaštitnu ogradu, na njima zadrži pozornost i prestane tražiti unutarnju putanju koja bi mu omogućila siguran prolazak. Ukočenost i panično kočenje dodatno šire putanju.
Prezentacija ASVM-a među ključnim razlozima pogrešaka motociklista u zavojima navodi brzinu, tehniku upravljanja motociklom te tehniku gledanja, odnosno usmjerenost pogleda. To je važna poruka jer pokazuje da pogled nije samo posljedica vožnje, nego i aktivni uzrok njezina ishoda.
Horizontalna preglednost nije samo geometrijski podatak
U cestovnom projektiranju preglednost se često promatra kroz propisanu udaljenost na kojoj vozač mora moći uočiti prepreku i zaustaviti vozilo. Međutim, za motocikliste horizontalna preglednost ima šire značenje.
Ona određuje koliko rano motociklist može razumjeti oblik zavoja, prepoznati njegov nastavak i prilagoditi brzinu prije nego što uđe u prostor u kojem su mogućnosti korekcije znatno manje.
Ako je unutarnja strana zavoja zaklonjena vegetacijom, stijenom, zemljanim usjekom, potpornim zidom ili neprimjereno postavljenom opremom, vozač gubi mogućnost čitanja ceste unaprijed. Umjesto planiranja, prisiljen je reagirati.
To je posebno problematično za motocikl jer se snažno kočenje i nagla promjena smjera teško izvode istodobno, osobito u većem nagibu. Automobil raspolaže četirima kontaktnim površinama, stabilnom karoserijom i većom tolerancijom na grube upravljačke reakcije. Motociklist mora ranije završiti glavninu prilagodbe brzine i odabrati putanju koja mu ostavlja sigurnosnu rezervu.
Na 27. i 28. stranici stručne prezentacije horizontalna preglednost izričito je označena kao vrlo važna za sigurnost motociklista. Priložene fotografije pokazuju zavoj u kojem vegetacija ograničava pogled te usporedbu stanja prije i nakon uređivanja prostora uz cestu. Uklanjanjem raslinja ne mijenja se geometrija prometnice, ali se bitno mijenja količina informacija koju vozač dobiva prije ulaska u zavoj.
Vegetacija nije samo estetsko pitanje održavanja
Vegetacija uz cestu često se tretira kao problem urednosti, košnje i očuvanja slobodnog profila prometnice. Za motocikliste ona je izravan sigurnosni čimbenik.
Grmlje koje tijekom proljeća i ljeta naraste na unutarnjoj strani zavoja može u nekoliko tjedana skratiti preglednost koja je tijekom zime bila zadovoljavajuća. Grane mogu zakloniti prometne znakove, smjerokazne stupiće, završetak zaštitne ograde ili vozilo koje se približava iz suprotnog smjera. Visoka trava može sakriti rub kolnika, odvodni kanal i mjesto na kojem asfalt prelazi u neutvrđenu bankinu.
Vegetacija utječe i na samo stanje površine. Lišće, iglice, zemlja i sitni materijal mogu se nakupljati uz rub kolnika, osobito nakon kiše ili jačeg vjetra. U zavoju takav materijal često završava upravo na dijelu putanje kojim motociklist prolazi.
Sjene drveća stvaraju dodatni vizualni problem. Nagli prijelazi između jakog sunčevog svjetla i duboke sjene privremeno smanjuju sposobnost oka da razazna detalje na kolniku. Mokra površina u sjeni može izgledati jednako kao suhi asfalt, a rupa ili naslaga šljunka postaju vidljive tek kada je motociklist već vrlo blizu.
Zato održavanje vegetacije ne smije biti jednokratna sezonska aktivnost. Potrebno je pratiti stvarnu preglednost iz perspektive vozača koji se kreće cestom, a ne samo provjeravati je li raslinje formalno izvan propisanog profila.
Kaciga štiti glavu, ali mijenja uvjete promatranja
Motociklist cestu ne promatra u istim uvjetima kao osoba koja sjedi u automobilu. Kaciga, vizir, vjetar, vibracije i položaj tijela utječu na način na koji prima vizualne informacije.
Pravilno odabrana i homologirana kaciga mora omogućiti odgovarajuće vidno polje, ali rubovi otvora, unutarnji jastučići i sam položaj glave ipak stvaraju drukčiji doživljaj prostora. Vizir može biti zaprljan kukcima, zamagljen, ogreben ili prekriven kapljicama kiše. Zatamnjeni vizir koji je ugodan na jakom suncu može bitno smanjiti vidljivost pri ulasku u tunel ili zasjenjeni dio ceste.
U većem nagibu motociklist naginje tijelo i motocikl, ali nastoji glavu zadržati što uspravnijom kako bi horizont ostao stabilan. Ako glava prati nagib motocikla bez korekcije, vozač teže procjenjuje smjer putanje i položaj drugih vozila.
Pogled također mora prelaziti preko unutarnje strane zavoja, zbog čega položaj glave i vrata postaje dio tehnike vožnje. Nije dovoljno pomaknuti samo oči; potrebno je okrenuti glavu prema prostoru u koji motociklist želi usmjeriti vozilo.
Kada cesta vozaču šalje pogrešnu poruku
Dobro projektirana cesta trebala bi biti čitljiva. Vozač bi iz njezina izgleda, oznaka, opreme i okruženja trebao moći razumjeti što ga očekuje.
Problem nastaje kada vizualna poruka ceste ne odgovara njezinoj stvarnoj geometriji. Širok kolnik i duga ravnina prije oštrog zavoja mogu potaknuti brzinu veću od sigurne. Nedovoljno vidljive rubne crte mogu otežati procjenu širine i smjera kolnika. Neujednačeni smjerokazni stupići, zaklonjeni znakovi ili pogrešno postavljene ploče za usmjeravanje mogu stvoriti dojam da je zavoj blaži ili drukčijeg smjera nego što stvarno jest.
Za motociklista je takva nečitljivost posebno rizična jer svoju putanju mora početi planirati prije ulaska u zavoj. Kada stvarni oblik ceste postane vidljiv tek u trenutku nagiba, prostor za ispravak već je sužen.
Projektiranje stoga ne smije polaziti samo od pitanja može li vozilo formalno proći određenom brzinom. Potrebno je ispitati kako vozač vizualno doživljava cestu, što prvo vidi, što mu zaklanja pogled i u kojem trenutku dobiva informaciju o nastavku zavoja.
Drugim riječima, cesta ne smije biti samo tehnički pravilna. Mora biti i perceptivno razumljiva.
Projektant mora gledati očima motociklista
Perspektiva vozača automobila i motociklista nije jednaka ni po visini, ni po položaju u prometnom traku, ni po putanji kojom prolaze kroz zavoj.
Motociklist se tijekom vožnje može premještati unutar svojega traka kako bi poboljšao preglednost i stvorio sigurniju putanju. To znači da se stvarna linija pogleda ne mora podudarati sa zamišljenom osi prometnog traka na temelju koje je izvedena klasična projektantska provjera.
U lijevom zavoju motociklist može voziti bliže desnom dijelu svojega traka kako bi ranije vidio nastavak ceste, ali ondje ga mogu dočekati šljunak, oštećen rub kolnika ili vegetacija. U desnom zavoju može se početno pozicionirati bliže središnjoj crti radi preglednosti, ali pritom mora uzeti u obzir vozila iz suprotnog smjera koja sijeku zavoj ili svojim gabaritima ulaze u njegov prostor.
Zato sigurnosni pregled prometnice treba uključivati vožnju i promatranje iz stvarne motociklističke perspektive. Nije dovoljno cestu procijeniti iz službenog automobila ili na temelju nacrta. Potrebno je razumjeti gdje motociklist prirodno usmjerava pogled, koje mu prepreke zaklanjaju izlaz iz zavoja i što vidi u trenutku kada mora donijeti odluku o brzini i nagibu.
Takav pristup odgovara filozofiji Safe Systema. Od sudionika se očekuje odgovorno ponašanje, ali se istodobno priznaje da je siguran ishod moguć samo ako infrastruktura daje pravodobne i razumljive informacije.
Preglednost mora postojati tijekom cijele godine
Jedan od čestih problema jest što se preglednost ceste procjenjuje u trenutku gradnje ili tehničkog pregleda, a zatim pretpostavlja da će ostati nepromijenjena.
U stvarnosti se okruženje stalno mijenja. Vegetacija raste, prometni znakovi blijede, zaštitne ograde se zamjenjuju, uz cestu se postavljaju reklame, ograde, kontejneri i komunalna oprema. Stablo koje u trenutku sadnje nije ometalo pogled nakon nekoliko godina može potpuno zatvoriti unutarnju stranu zavoja.
Promjene su i sezonske. Ljeti gusto lišće skraćuje preglednost, u jesen ga vjetar prenosi na kolnik, a zimi se zbog niskog sunca stvaraju blještanje i duge sjene. Nakon obilnih kiša raslinje se može nagnuti prema cesti, a zemlja i kamenje završiti na prometnoj površini.
Održavanje zato mora biti preventivno, ne samo reaktivno. Ne treba čekati da grana potpuno prekrije prometni znak ili da grmlje fizički uđe u kolnik. Dovoljno je da vozaču skrati pogled toliko da više nema vremena sigurno prilagoditi brzinu.
Pogled se može i mora trenirati
Dobra tehnika gledanja nije urođena. Ona se uči i ponavljanjem pretvara u naviku.
Početnici često gledaju preblizu prednjem kotaču jer ondje traže osjećaj kontrole. U sporoj vožnji gledaju prepreku koju pokušavaju zaobići, umjesto slobodnog prostora kroz koji žele proći. U zavoju zadržavaju pogled na vanjskom rubu ili vozilu koje dolazi iz suprotnog smjera.
Trening sigurne vožnje uči motociklista da podigne pogled, okrene glavu, prepozna izlaz iz zavoja i koristi periferni vid za praćenje neposredne površine. Cilj nije zanemariti rupu ili šljunak, nego ih registrirati kratkom provjerom, a zatim pogled vratiti na putanju.
Vozač također mora naučiti razlikovati opasnost koju treba izbjeći od opasnosti na koju se ne smije fiksirati. Prepreku treba primijetiti, procijeniti i zatim pozornost usmjeriti prema slobodnom prostoru.
Ta je vještina posebno važna u stresu. Kada se dogodi nešto neočekivano, ljudski se pogled prirodno „lijepi“ za izvor prijetnje. Samo uvježbana reakcija može taj instinkt zamijeniti svjesnim traženjem izlaza.
Sigurna cesta pomaže motociklistu da gleda unaprijed
Odgovornost motociklista ne prestaje činjenicom da je infrastruktura nesavršena. Vozač mora prilagoditi brzinu onome što vidi, ostaviti prostor za iznenađenje i prihvatiti da se iza nepreglednog zavoja može nalaziti prepreka.
No jednako tako nije prihvatljivo svaku pogrešku pripisivati samo vozaču ako je cesta svojim oblikom, vegetacijom ili nejasnom opremom onemogućila pravodobnu procjenu.
Sigurna prometnica motociklistu omogućuje da dovoljno rano vidi nastavak putanje, prepozna promjenu radijusa zavoja, procijeni površinu kolnika i uoči druge sudionike. Njezine oznake i oprema vode pogled, a vegetacija i objekti uz cestu ne skrivaju ključne informacije.
Kada cesta ispunjava te uvjete, motociklist može raditi ono što mora: gledati daleko, planirati unaprijed i zadržavati sigurnosnu rezervu.
Kada ih ne ispunjava, vožnja postaje niz reakcija na informacije koje dolaze prekasno.
U sljedećem nastavku feljtona pokazat ćemo što se događa kada se pogled, brzina i putanja više ne mogu uskladiti te zašto najveći broj najtežih posljedica često ne nastaje na samom kolniku, nego nakon što motociklist s njega izleti u pojas uz cestu.
OKVIR
Ključne činjenice:
Motociklist istodobno mora pratiti promet, stanje kolnika, rubove ceste i prostor u koji se njegova putanja nastavlja.
Točke fiksacije pogleda motociklista razlikuju se od onih kod vozača automobila.
Predugo zadržavanje pogleda na prepreci može izazvati ukočenost i upravljačke reakcije koje motocikl vode prema opasnosti.
Pogled treba usmjeravati prema izlazu iz zavoja, uz kratke provjere kritičnih dijelova kolnika.
Horizontalna preglednost motociklistu omogućuje pravodobnu procjenu radijusa, putanje i brzine.
Vegetacija može zakloniti zavoj, signalizaciju, druga vozila i rub kolnika te na prometnu površinu unositi lišće, zemlju i sitni materijal.
Sigurnost treba procjenjivati iz stvarne motociklističke perspektive, a ne samo iz automobila ili na temelju projektne dokumentacije.
Preglednost se mijenja tijekom godine i mora se sustavno održavati.
Što treba promijeniti?
Edukacija motociklista mora tehnici gledanja dati jednaku važnost kao kočenju i upravljanju. Potrebno je uvježbavati podizanje pogleda, pravodobno okretanje glave, traženje izlaza iz zavoja, korištenje perifernog vida i izbjegavanje fiksacije na prepreku.
Upravitelji cesta trebaju redovito provjeravati horizontalnu preglednost, osobito na zavojitim dionicama s velikim udjelom motociklističkog prometa. Vegetaciju treba održavati prema stvarnom vidnom polju vozača, a ne samo prema formalnoj udaljenosti od ruba kolnika.
Projektanti moraju analizirati kako cesta vizualno najavljuje zavoj, jesu li znakovi i ploče za usmjeravanje pravodobno vidljivi te odgovara li vozačev prvi dojam stvarnoj geometriji prometnice.
Sigurnosne inspekcije novih i postojećih cesta trebaju uključivati pregled iz položaja motociklista. Tek kada projektant, održavatelj i upravitelj počnu gledati cestu njegovim očima, infrastruktura može postati stvarno prilagođena svim sudionicima prometa.
Motoristička svakodnevica na hrvatskim cestama u slikama:
Idealno je ako je uz cestu ’’siguran pojas’’ (bez fizičkih prepreka), ali to (zbog konfiguracije terena) u pravilu nije izvodljivo
Bez komentara!
...
Tekst: Mladen Stjepan-Stipko Vitković, Tomaž Tollazzi / Akademija sigurne vožnje motocikla
Fotografije: Akademija sigurne vožnje motocikla, https://asvm.eu/
Infografika: Petar Kolovrat
