31
srp 2026
srp 2026
Male promjene u održavanju prometnica mogu značajno smanjiti broj poginulih
U prethodnim nastavcima feljtona govorili smo o dinamici motocikla, načinu na koji motociklist promatra cestu, opasnim zavojima, prostoru uz kolnik i zaštitnim ogradama koje mogu imati potpuno različit učinak na automobil i nezaštićeno ljudsko tijelo. Šesti nastavak vraća nas na samu površinu ceste i na svakodnevni posao koji se često smatra rutinskim: održavanje bankina, košnju vegetacije, čišćenje pijeska, zatvaranje pukotina, poravnavanje poklopaca, obnavljanje oznaka i popravljanje rubova kolnika.
Upravo u tim naizgled sitnim zahvatima krije se velik dio sigurnosti motociklista.
Cesta prilagođena motociklistima ne mora izgledati futuristički. Ne trebaju joj skupi digitalni sustavi na svakom kilometru ni potpuno nova trasa. Ona prije svega mora biti predvidljiva. Pneumatici motocikla moraju nailaziti na približno jednaku razinu prianjanja, rub kolnika ne smije stvarati prepreku, voda mora biti pravilno odvedena, preglednost zavoja ne smije ovisiti o tome je li vegetacija pokošena prošlog mjeseca, a popravak asfalta ne smije biti skliskiji od oštećenja koje je trebao ukloniti.
Za vozača automobila manji nedostatak na cesti često znači vibraciju, buku ili kratkotrajnu neugodu. Motociklistu isti detalj može promijeniti smjer prednjeg kotača, smanjiti raspoloživo prianjanje ili poremetiti ravnotežu u trenutku kada je motocikl nagnut.
Zato cesta prilagođena motociklistima nije posebna cesta namijenjena samo jednoj skupini vozača. To je kvalitetno projektirana i dosljedno održavana cesta koja uzima u obzir da različita vozila isti nedostatak ne doživljavaju jednako.
Sigurna cesta mora biti predvidljiva
Motocikl se s kolnikom dodiruje preko dviju relativno malih kontaktnih površina. Preko njih se istodobno prenose sile ubrzavanja, kočenja i promjene smjera. Kada se kvaliteta površine naglo promijeni, motociklist može u djeliću sekunde izgubiti dio sigurnosne rezerve na kojoj počiva stabilnost vozila.
Najveći problem zato nije uvijek loš asfalt koji je vidljiv izdaleka. Ponekad je opasnija kratka, neočekivana promjena između dviju površina. Suhi asfalt može pružati dobro prianjanje, a zatim preko putanje prolazi glatka bitumenska traka, mokri metalni poklopac ili velika obojena oznaka. Motocikl je do tog trenutka bio stabilan, ali se njegov prednji ili stražnji pneumatik odjednom nalazi na materijalu drukčijih svojstava.
Takva promjena posebno je osjetljiva u zavoju. Pneumatici tada već prenose bočne sile potrebne za održavanje putanje, pa im ostaje manje rezerve za naglu promjenu prianjanja, kočenje ili izbjegavanje prepreke.
Dobro održavana cesta zato nije samo cesta bez rupa. Ona je površina čije se ponašanje može predvidjeti.
Bankina mora omogućiti povratak, a ne stvarati zamku
Bankina je područje uz rub kolnika koje podupire njegovu konstrukciju, omogućuje odvodnju i pruža određeni prostor izvan prometne površine. Za motociklista može biti posljednja raspoloživa zona u kojoj još uvijek može stabilizirati vozilo ili smanjiti brzinu nakon što prijeđe rubnu crtu.
Problem nastaje kada između asfalta i utvrđene bankine postoji visinska razlika, takozvani „zub“. U prezentaciji Akademije sigurne vožnje motocikla takav se rub povezuje s nepravilno izvedenom odvodnjom i djelovanjem teretnih vozila.
Motociklist pri prelasku s asfalta na nižu bankinu može još zadržati ravnotežu. Mnogo je teži povratak. Ako prednji kotač pokušava prijeći oštar rub pod malim kutom, pneumatik može početi kliziti uz asfalt umjesto da se popne na njega. Vozač tada instinktivno povećava zakret upravljača, a kada kotač konačno prijeđe rub, motocikl može naglo promijeniti smjer i prijeći dublje u prometni trak.
Na ravnom cestovnom potezu takva situacija već je opasna. U zavoju, uz ogradu ili nadolazeće vozilo, prostor za ispravak gotovo nestaje.
Bankina zato mora biti poravnata s rubom kolnika, dovoljno čvrsta i bez rastresitog materijala koji bi se mogao nanositi na asfalt. Održavanje ne smije čekati da se visinska razlika razvije u jasno vidljivo oštećenje. Za motocikl problem počinje mnogo prije nego što rub postane kritičan za automobil.
Odvodnja je dio sigurnosti, a ne samo zaštite asfalta
Voda je jedan od glavnih neprijatelja cestovne konstrukcije. Prodire u pukotine, slabi podlogu, uzrokuje slijeganje i ubrzava raspadanje kolnika. No za motociklista problem nije samo dugoročno propadanje ceste. Problem nastaje odmah kada se voda zadržava na površini ili prenosi pijesak, zemlju i sitno kamenje na idealnu putanju.
Nepravilna odvodnja može isprati materijal iz bankine i stvoriti visinsku razliku uz rub asfalta. Može proizvesti lokvu u zavoju, vlažnu zonu na inače suhom kolniku ili nanos šljunka nakon svake jače kiše.
Posebno su opasna mjesta na kojima voda s prilazne, šumske ili poljoprivredne ceste ulazi na glavnu prometnicu. Voda tada često povlači rastresiti materijal i ostavlja ga upravo u zoni kočenja ili promjene smjera.
Prezentacija prikazuje rješenje u obliku poprečne prihvatne rešetke uz rub prometnice, čija je svrha spriječiti nanošenje pijeska na kolnik. Takav detalj pokazuje da održavanje ne mora samo uklanjati posljedice. Može intervenirati na izvoru i spriječiti da se materijal uopće pojavi na prometnoj površini.
Odvodni kanal pritom ne smije postati nova prepreka. Rešetke moraju biti stabilne, protuklizne i postavljene tako da ne stvaraju uzdužni otvor u koji bi mogao ući kotač. Poklopci i kanali moraju ostati poravnati s okolnim asfaltom, bez udubljenja i oštrih prijelaza.
Rub kolnika mora biti čitljiv i stabilan
Rub kolnika motociklistu daje vizualnu informaciju o granici raspoložive površine. Ako je rubna crta jasna, asfalt ujednačen, a bankina pravilno oblikovana, vozač može procijeniti koliko prostora ima za prilagodbu putanje.
Problem nastaje kada se asfalt raspada uz rub, kada vegetacija prekriva rubnu crtu ili kada je bankina u istoj boji kao kolnik, ali bitno drukčijeg prianjanja. Motociklist tada možda ne može precizno odrediti gdje završava nosiva površina.
Oštećeni rubovi često se lome pod prometnim opterećenjem, a sitni komadi asfalta i kamenja završavaju na kolniku. U zavoju se mogu naći upravo na vanjskoj strani putanje, kamo motocikl dolazi ako vozač mora proširiti luk.
Cesta prilagođena motociklistima zato mora imati kontinuiran i uredno održavan rub. To ne znači da uz svaki kolnik treba postaviti rubnjak. Naprotiv, visoki i kruti rubovi na mjestima na kojima motociklist može dospjeti nakon gubitka nadzora mogu povećati posljedice nesreće.
Na pojedinim zavojitim dionicama spušteni rubnjak može pomoći da se motociklist zadrži neposredno uz kolnik, bez izravnog udara u visoku betonsku prepreku. Prezentacija prikazuje upravo takvo rješenje uz zaštitnu ogradu kao moguću mjeru sigurnijeg oblikovanja rubnog prostora.
Horizontalna preglednost mora se održavati, ne samo projektirati
U trećem nastavku feljtona objasnili smo koliko je za motociklista važna mogućnost ranog čitanja zavoja. On mora pravodobno procijeniti radijus, prilagoditi brzinu, odabrati putanju i usmjeriti pogled prema izlazu.
Ako vegetacija, stijena, nasip ili cestovna oprema zaklanjaju unutarnju stranu zavoja, odluke se odgađaju do trenutka kada je motocikl već nagnut. Tada su snažno kočenje i nagla promjena smjera znatno zahtjevniji.
U stručnoj prezentaciji horizontalna preglednost izrijekom je označena kao vrlo važna za sigurnost motociklista. Fotografije pokazuju kako raslinje uz unutarnju stranu zavoja može skratiti vidno polje i sakriti njegov nastavak.
Preglednost nije trajna karakteristika ceste. Ona se mijenja tijekom godine. U proljeće i ljeto raslinje brzo raste, u jesen se uz rub nakuplja lišće, a nakon oluja grane se mogu saviti prema kolniku. Znak koji je bio potpuno vidljiv u ožujku u lipnju može biti zaklonjen.
Zato košnja i uklanjanje vegetacije nisu estetski zahvati. To su intervencije prometne sigurnosti.
Održavanje se mora provoditi prema stvarnom vidnom polju vozača, a ne samo prema administrativnoj granici cestovnog zemljišta. Grm može biti formalno udaljen od ruba kolnika, a ipak zaklanjati izlaz iz zavoja i vozilo koje se približava iz suprotnog smjera.
Zmijice – popravak koji može postati klizalište
Pukotine u asfaltu moraju se sanirati kako voda ne bi prodrla u konstrukciju kolnika. Jedna od uobičajenih metoda jest njihovo zatvaranje bitumenskom masom. Kada se takav materijal nanese u dugačkim, nepravilnim linijama, na kolniku nastaju takozvane „zmijice“.
Problem nije samo njihov izgled. Glatki bitumen može imati bitno slabije prianjanje od okolnog asfalta, osobito kada je mokar ili zagrijan. Prezentacija upozorava da su takve sanirane pukotine vrlo opasne za motocikliste, naročito u zavojima, tijekom kiše i pri visokim temperaturama.
Pneumatik motocikla u nagibu može prijeći s hrapavog asfalta na glatku traku i izgubiti dio bočnog prianjanja. Ako se na putanji nalazi više paralelnih ili ukrštenih traka, vozač prolazi kroz niz brzih promjena površinskih svojstava.
Prezentacija navodi slovenska iskustva prema kojima sam bitumen ne pruža odgovarajuću hrapavost, dok se bolji rezultat postiže odgovarajućim posipanjem kvarcnim pijeskom ili korištenjem drukčijeg sustava sanacije.
Austrijski pristup ide korak dalje. Za različite vrste pukotina predviđa više metoda sanacije, a postupci neprikladni za dionice s velikim udjelom motociklista ne preporučuju se na takozvanim motociklističkim cestama. Kod širih oštećenja prednost se daje frezanju i izvedbi novoga habajućeg sloja, umjesto prekomjernog zalijevanja bitumenom.
Poruka je jasna: tehnički zatvorena pukotina nije nužno sigurnosno sanirana pukotina.
Kada popravak postane odgovornost održavatelja
U prezentaciji se navodi austrijski primjer u kojem su nakon pritužbi i sudskih postupaka mjerenja na pojedinim bitumenskim sanacijama pokazala prianjanje usporedivo s poledicom. Pritom se otvara pitanje odgovornosti održavatelja, osobito kada opasno mjesto nije odgovarajuće označeno.
Takav primjer nije važan samo zbog pravne odgovornosti. On pokazuje promjenu načina razmišljanja. Održavanje se više ne može ocjenjivati samo prema tome je li pukotina zatvorena i je li voda spriječena u prodiranju. Mora se provjeriti i koliko je površina nakon zahvata sigurna za kočenje i prolazak vozila na dva kotača.
Svaki materijal ugrađen na prometnu površinu mora se promatrati kao dio sustava prianjanja. Ako se njegove karakteristike bitno razlikuju od okolnog asfalta, takva razlika mora biti ograničena, obrađena ili jasno označena dok se ne provede trajna sanacija.
Poklopac šahta ne smije biti izbočina ni udubina
Metalni poklopci komunalnih instalacija čest su dio gradskih i prigradskih cesta. Za automobil su uglavnom izvor buke i vibracija. Za motocikl mogu predstavljati istodobno promjenu visine i promjenu prianjanja.
Metalna površina postaje posebno skliska kada je mokra. Ako je poklopac smješten u zavoju, na izlazu iz raskrižja ili u području kočenja, motociklist ga može prijeći dok je vozilo nagnuto ili dok na prednji kotač djeluje velika kočna sila.
Prezentacija upozorava da kanalizacijski poklopci mogu biti vrlo skliski u mokrim uvjetima te da nepravilno postavljeni ili utonuli poklopci mogu snažno destabilizirati motocikl.
Cesta prilagođena motociklistima zato zahtijeva da poklopci budu u ravnini s asfaltom, protuklizno oblikovani i, kada je moguće, smješteni izvan uobičajene putanje u zavoju.
Posebno je loša praksa sanirati asfalt oko poklopca tako da se stvori prsten ulegnuća, pukotina i visinskih prijelaza. Tada opasnost ne čini samo metalna površina nego čitava deformirana zona oko nje.
Prijelaz na most mora ostati prijelaz, a ne udarac
Mostovi uvode nekoliko specifičnih promjena. Asfalt prelazi na mostovsku konstrukciju, pojavljuju se dilatacijske naprave, drugačije ograde i često veća izloženost vjetru, vodi i niskim temperaturama.
Za motociklista je najvažnije da prijelaz bude ravan, stabilan i dovoljno hrapav. Dilatacija koja je utonula, izdignuta ili postavljena pod nepovoljnim kutom može naglo opteretiti prednji kotač i promijeniti smjer kretanja. Metalni dijelovi dodatno smanjuju prianjanje kada su mokri.
Posebno su problematične uzdužne metalne rešetke i spojevi koji mogu usmjeravati uzak pneumatik motocikla. Njihovo projektiranje i održavanje mora uzeti u obzir da motocikl nema četiri kotača koji bi rasporedili poremećaj.
Na prijelazima se često pojavljuju i pukotine zbog različitog ponašanja mosta i nasipa. Privremena sanacija grubim frezanjem ili velikim količinama veziva ne smije ostati dugotrajno rješenje. Prezentacija upozorava da grubo obrađena površina može biti samo kratkotrajna mjera do postavljanja novog sloja jer utječe na stabilnost motociklista i biciklista.
Oznake na kolniku ne smiju postati klizave plohe
Horizontalna signalizacija vodi promet, odvaja smjerove i označava prijelaze, strelice, natpise i zone posebne namjene. No boja nanesena na asfalt ima drukčiju teksturu od samog kolnika.
Uske uzdužne crte obično zauzimaju manji dio putanje, iako i one mogu biti skliske kada su mokre. Veći problem predstavljaju velike obojene površine, osobito u zavoju, raskrižju ili području kočenja.
Prezentacija izričito upozorava da tlocrtne oznake velikih površina mogu biti vrlo skliske, naročito u zavoju i tijekom kiše.
Cesta prilagođena motociklistima mora koristiti materijale s odgovarajućom protukliznošću i izbjegavati nepotrebno prekrivanje velikih dijelova vozne površine. Nakon obnove oznaka treba provjeriti nisu li nastali debeli rubovi, nakupine materijala ili različite razine između stare i nove boje.
Problem može nastati i kada se stare oznake uklanjaju brušenjem ili premazivanjem. Površina ne smije ostati glatka, valovita ili optički zbunjujuća.
Prometna oznaka mora vozaču dati informaciju, a ne oduzeti prianjanje.
Pijesak, šljunak i lišće nisu uobičajena nečistoća
Sitni rastresiti materijal jedan je od najčešćih uzroka iznenadnog gubitka prianjanja motocikla. Pijesak se može nanijeti s bankine, gradilišta, poljoprivrednog prilaza ili iz odvodnog sustava. U zavojima ga promet često potiskuje prema rubovima, upravo u dio traka kojim se motociklist može kretati radi bolje preglednosti ili šire putanje.
Prezentacija pijesak na kolniku izravno označava opasnim za motocikliste i bicikliste.
Isto vrijedi za mokro lišće, zemlju, sitno kamenje i iglice četinjača. Njihova se opasnost ne mjeri samo količinom. Tanka zona rastresitog materijala može biti dovoljna da prednji pneumatik izgubi bočno vođenje.
Čišćenje zato mora obuhvatiti cijelu širinu korisne prometne površine, a ne samo središte traka. Nakon radova na bankini, košnje, čišćenja jaraka ili sanacije stijena kolnik treba odmah pregledati i pomesti.
Posebnu pozornost treba posvetiti prvim kišama nakon duljeg sušnog razdoblja, kada voda na površinu izvlači naslage prašine, gume i ulja te stvara tanak, teško uočljiv sklizak sloj.
Razlivene tekućine zahtijevaju brzu i potpunu sanaciju
Gorivo, ulje, rashladna tekućina i drugi materijali mogu za motociklista pretvoriti cijeli zavoj u zonu bez sigurnog prianjanja. Vidljiva mrlja ponekad je manje opasna od tankog, gotovo nevidljivog filma koji se proteže desetke metara.
Prezentacija preporučuje da se razlivene tekućine odmah tretiraju odgovarajućim upijajućim sredstvom, da se mjesto tijekom sanacije jasno označi, da se korišteni granulat nakon upijanja ukloni te da se kolnik prema potrebi opere.
Presudan je posljednji korak. Granulat koji ostane na cesti nakon što je upio tekućinu postaje nova opasnost. Održavatelj ne smije smatrati intervenciju završenom dok površina ponovno ne postane čista i sigurna.
U zavoju upozorenje mora biti postavljeno dovoljno rano da motociklist može prilagoditi brzinu prije nego što se nagne. Znak postavljen pokraj same mrlje daje informaciju u trenutku kada više nema prostora za mirnu reakciju.
Prometna signalizacija mora biti jasna, vidljiva i pasivno sigurna
Motociklist mora rano razumjeti smjer zavoja, promjenu radijusa, ograničenje brzine i privremene uvjete na cesti. Znakovi zato moraju biti vidljivi prije mjesta odluke, a ne tek kada vozač uđe u opasnu zonu.
Vegetacija ne smije prekrivati znakove, a usmjeravajuće ploče u zavoju moraju dosljedno prikazivati njegov nastavak. Neujednačeno postavljene ploče mogu stvoriti pogrešnu vizualnu procjenu radijusa.
Istodobno, nosači signalizacije ne smiju postati krute prepreke. Prezentacija prikazuje kilometarske oznake postavljene na pasivno sigurnim stupićima kao jednostavno rješenje kojim se zadržava informativna funkcija, ali smanjuje agresivnost objekta pri mogućem udaru.
Cesta prilagođena motociklistima mora, dakle, biti čitljiva i prije nesreće te manje agresivna ako se nesreća ipak dogodi.
Održavanje treba provoditi s motocikla, a ne samo iz automobila
Brojni nedostaci koji su kritični za motocikliste teško se uočavaju tijekom pregleda iz službenog automobila. Vozač automobila možda neće osjetiti visinsku razliku na poklopcu, kratku sklisku traku, uzdužnu pukotinu ili promjenu teksture u zavoju.
Motociklistički pregled dionice omogućuje drukčiju perspektivu. Otkriva gdje pogled nestaje iza vegetacije, na kojem dijelu putanje se nalazi bitumenska traka, koliko je teško prijeći rub bankine i kako se motocikl ponaša na dilataciji ili frezanom asfaltu.
To ne znači da se svaki pregled mora obavljati motociklom niti da se sigurnost može procjenjivati samo subjektivnim dojmom. Potrebna su mjerenja prianjanja, ravnosti i preglednosti. Međutim, tehnički podaci trebaju biti dopunjeni iskustvom stvarnog korisnika.
Cesta se ne koristi iz tablice ni iz projektantskog nacrta. Koristi se u kiši, vrućini, sjeni, nagibu i situacijama u kojima vozač istodobno prati promet, putanju i podlogu.
Male intervencije mogu spriječiti velike posljedice
Mnoge mjere opisane u ovom nastavku nisu monumentalni infrastrukturni projekti. Poravnanje bankine, uklanjanje pijeska, košnja grmlja, zamjena skliskog poklopca, posipanje odgovarajućeg materijala preko bitumenske sanacije ili pravodobno postavljanje znaka mogu se izvesti brzo i uz relativno ograničene troškove.
Njihova vrijednost proizlazi iz toga što djeluju prije nesreće.
Zaštitna ograda i siguran pojas ublažavaju posljedice kada je motociklist već izgubio nadzor. Kvalitetno održavanje može spriječiti da do gubitka nadzora uopće dođe.
Zato se sigurnost motociklista ne gradi samo novim propisima, velikim rekonstrukcijama i skupom opremom. Gradi se i metlom koja nakon intervencije uklanja granulat, kosilicom koja otvara pogled kroz zavoj, pravilno niveliranim poklopcem i odlukom da se pukotina ne zatvori najjeftinijom, ali skliskom trakom bitumena.
Cesta prilagođena motociklistima nije savršena cesta. To je cesta na kojoj održavatelj razumije da mali tehnički propust za vozača na dva kotača može imati velike posljedice.
U sljedećem nastavku feljtona analizirat ćemo kako se takvo razumijevanje postupno pretvara u hrvatsku praksu: kroz suradnju institucija, promjene projektantskih standarda, ugradnju motociklističkih zaštitnih sustava i konkretne zahvate na državnim cestama.
Ključne činjenice
Cesta prilagođena motociklistima mora imati predvidljivo prianjanje, poravnate bankine, stabilne rubove kolnika, učinkovitu odvodnju i pregledne zavoje. Visinska razlika između bankine i asfalta može otežati ili onemogućiti siguran povratak motocikla na kolnik.
Bitumenske „zmijice“, metalni poklopci i velike obojene površine mogu postati izrazito skliski u kiši, pri visokim temperaturama ili kada ih motocikl prelazi u nagibu. Trajna sanacija mora uzeti u obzir hrapavost, a ne samo zatvaranje pukotine.
Pijesak, šljunak, lišće i ostaci upijajućeg granulata moraju se ukloniti odmah. Čišćenje sredine prometnog traka nije dovoljno ako materijal ostane na rubovima i u zavojima.
Horizontalna preglednost ovisi o redovitom održavanju vegetacije. Znakovi, usmjeravajuće ploče i izlaz iz zavoja moraju biti vidljivi prije nego što motociklist donese odluku o brzini i putanji.
Poklopci šahtova, dilatacije i prijelazi na mostovima moraju biti poravnati, stabilni i protuklizni. Kratka promjena visine ili teksture koju automobil jedva registrira motociklu može poremetiti ravnotežu.
Što treba promijeniti?
Upravitelji cesta trebaju uvesti posebne motociklističke kriterije u redovne preglede prometnica. Pregled mora obuhvatiti prianjanje u zavojima, stanje bitumenskih sanacija, rubove kolnika, bankine, poklopce, dilatacije, nanos pijeska i preglednost.
Privremene sanacije koje utječu na stabilnost vozila na dva kotača moraju biti jasno označene i zamijenjene trajnim rješenjem u najkraćem izvedivom roku. Privremeno ne smije postati višegodišnje stanje.
Nakon svakog zahvata na bankinama, vegetaciji, odvodnji ili kolniku potrebno je provesti završno čišćenje cijele prometne površine. Intervencija nije završena dok na cesti ostaju granulat, šljunak, zemlja ili ostaci materijala.
Metode zatvaranja pukotina trebaju se odabirati prema prianjanju i udjelu motociklističkog prometa. Na najopterećenijim motociklističkim dionicama potrebno je izbjegavati široke i glatke bitumenske trake te prednost davati postupcima koji zadržavaju odgovarajuću hrapavost.
Sigurnosne audite treba povremeno provoditi i iz motociklističke perspektive. Tek kada se cesta pregleda očima i putanjom vozača na dva kotača mogu se uočiti svi detalji koji iz automobila izgledaju bezazleno.
...
Tekst: Mladen Stjepan-Stipko Vitković, Tomaž Tollazzi / Akademija sigurne vožnje motocikla
Fotografije: Akademija sigurne vožnje motocikla, https://asvm.eu/
Infografika: Petar Kolovrat
