Politika zabrane noćne vožnje i suvozača kod mladih vozača - recept za sigurniju cestu?

Posljednjih godina niz država uveo je stroge mjere kojima se ograničava noćna vožnja i vožnja s vršnjacima za maloljetne i nedavno licencirane vozače

Australija, odnosno savezna država New South Wales, među pionirima je takvog pristupa. Od srpnja 2007. godine, vozači mlađi od 21 godine (P1 razred) ne smiju voziti od 23:00 do 4:59 ako u vozilu imaju dvoje ili više suvozača mlađih od 21. godina. Cilj? Smanjiti nesreće, ozljede i smrtne ishode noću među novim vozačima.

Studije su pokazale izuzetne rezultate. Nakon uvođenja restrikcije, broj nesreća noću u kojima su sudjelovali prvi vozači dramatično je pao – nesreće i smrtnost smanjile su se za preko 50  posto, hospitalizacije za 58  posto, a ukupni broj ozlijeđenih i smrtno stradalih značajno je opao . U prvih 100 000 mladih vozača ublaženi učinci bili su: 5,9 spašenih života, 41 manje hospitalizacija, 98 manjih ozljeda i 164 manje materijalne štete – ekonomski učinak od oko 412 milijuna australskih dolara za 4 godine .

No čime objašnjavamo toliki učinak? Činjenica je da mladi vozači – osobito u noćnim satima i u društvu vršnjaka – pokazuju dramatčno povećanje rizičnog ponašanja poput nepažnje, prekomjerne brzine, vožnje pod utjecajem i razgovora s putnicima. Istraživanja ukazuju da nazočnost jednog vršnjaka može povećati rizik 2,5 puta, a dvoje vršnjaka čak 5,5 puta . Australijski regulator ograničio je upravo te situacije, bez da je uveo potpuni noćni lockdown za vozače, što je doprinijelo zadržavanju mogućnosti stjecanja iskustva uz bitno smanjenje rizika.

Primjetan je i tzv. “spill‑over” efekt – nakon uvođenja zabrane došlo je do smanjenja nesreća i ranije navečer (20–23h), što sugerira da su mladi vozači mijenjali obrasce ponašanja, smanjujući i rizične izlaske krajem večeri . Dugoročno, pozitivni efekti se zadržali i u drugoj i trećoj godini vozačkog iskustva, bez negativnog utjecaja na početno učenje i stjecanje dozvola vozačkih prava .

S druge strane, skepticizam se pojavljuje i u javnim debatama. Analiza medijskog prostora iz 2004. u Australiji pokazala da su argumenti protiv dobre: mladi trebaju slobodu, ograničenja su birokratska i stigmatiziraju, a može se voziti sigurnije i drugačije – edukacijom, tehnologijom, nadzorom . U gotovo svim državama s GDL (“graduated driver licensing”) sustavima postoje dužni minimalni sati vožnje s instruktorom i stroge mjere poput nulte tolerancije alkohola, zabrane mobitela i smanjenog broja suvozača .

Slično iskustvo potvrđuju i američke (IIHS) studije – kombinacija ograničenja mitova: noćna vožnja, alkohol, mobitel i vršnjaci u tihom vozilu – značajno umanjuje smrtnost i ozljede među tinejdžerima .

Ukratko, dok kritičari argumentiraju kako ograničenja krše autonomiju i ukupno smanjuju prilike za vožnju, sve više dokaza iz Australije i SAD-a potvrđuje da precizno ciljana ograničenja – zabranom vožnje sa suvozačima i u određenim satima – spašavaju živote, bez značajnijih društvenih troškova.

Za Hrvatsku, s jednom od najviših stopa smrti mladih vozača u EU, ovo znači da modele poput GDL-a vrijedi ozbiljno razmotriti i prilagoditi lokalnim uvjetima. Restrikcije noću i broj putnika, uz strogu policijsku provedbu i javnu edukaciju, mogli bi biti ključni koraci prema sigurnijim cestama – uz osiguravanje ravnoteže između slobode, učenja i života.

Jesmo li time odgovorili na pitanje? Kroz podatke iz Australije i SAD-a jasno vidimo. Precizne zabrane ciljane rizičnim ponašanjima kod mladih vozača jesu – učinkovit početak za ulazak u novo poglavlje sigurnosti na cestama.

.....

Tekst: Vidmir Raič

Ilustracija: AI generirano