FELJTON: Čovjek - čimbenik sigurnosti cestovnog prometa - 8. dio

Iskustvo u upravljanju motornim vozilima

Dobri vozači se stvaraju, a ne rađaju, a za učenje sigurne vožnje potrebno je vrijeme i potrebna je opsežna praksa. S vremenom radnje u vožnji, mijenjanje stupnjeva prijenosa, gledanje u retrovizor, upravljanje, ispravna procjena situacija, odgovarajuća reakcija itd., postaju automatske. Međutim, vozač početnik mora razmišljati o tim radnjama, povećavajući ukupno mentalno opterećenje što vjerojatno odvlačeći pozornost s ceste, tako da je stjecanje dovoljnog iskustva ključno za povećanje sigurnosti u prometu.

Međutim, važna je i dob u kojoj mladi ljudi smiju krenuti u samostalnu vožnju. Što je niža minimalna dob za stjecanje prava za upravljanje motornim vozilima bilo koje vrste, veća je stopa stradavanja među vozačima početnicima. Stoga je iznimno važno odrediti odgovarajuću minimalnu dob za neograničenu samostalnu vožnju. Donositelji zakonskih propisa bi se trebali oduprijeti bilo kakvom pritisku za smanjenje trenutne dobi za dobivanje dozvola i uvažiti da bi povećanje dobi za dobivanje dozvole za samostalnu vožnju smanjilo smrtne slučajeve. Uvjeti za vožnju motocikala i mopeda trebali bi biti jednako strogi kako bi se spriječila orijentacija mladih na manje sigurne oblike prijevoza. Mladi su fizički i emocionalno manje zreli, pa su manje sposobni procijeniti rizik od starijih vozača. Mladi su također u dobi u kojoj iskušavaju granice i potvrđuju svoju neovisnost te obično uživaju u intenzivnom društvenom životu. To uključuje aktivnost noću i vikendom, često prevozeći putnike slične dobi, mogu biti skloni isticanju, biti podložni pritisku vršnjaka i voziti prebrzo ili pod utjecajem alkohola ili droga.

Muški mladi vozači su skloniji rizičnom ponašanju u prometu

Mladići voze više od djevojaka, pa bi teoretski trebali brže stjecati iskustvo, ali zapravo imaju mnogo više nesreća sa smrtnim posljedicama po prijeđenom kilometru. To se može objasniti činjenicom da su mladići općenito skloniji preuzimanju rizika, traženju uzbuđenja i antisocijalnom ponašanju od mladih žena. Također je veća vjerojatnost da će precijeniti svoje vozačke sposobnosti i osjetljiviji su na vršnjački pritisak. Svi ti čimbenici doprinose većem riziku za mlade vozače. No neki su skloniji riziku od drugih. Određeni tipovi osobnosti posebno su izloženi visokom riziku od sudara. Društvene norme, uključujući pritisak vršnjaka i naglasak na pobunu u kulturi mladih, mogu utjecati na stil vožnje, kao i primjeri koje pružaju uzori. Alkohol, droga, umor, emocije i ometanja u vozilu, poput mobilnih telefona, sve narušavaju sposobnosti vozača. Uz to mladi ljudi mogu si priuštiti samo starija vozila s manje sigurnosnih značajki. Ukratko, visoke razine rizika mladih vozača posljedica su i onoga što oni jesu, kao i njihovog okruženja.

Prema izvješću Svjetske zdravstvene organizacije (2004) veće iskustvo u različitim okolnostima vožnje rezultirat će nižom razinom smrtnih slučajeva. Tome u prilog govori iskustvo u Švedskoj gdje je povećanje obuke na 120 sati smanjilo nesreće u dvije godine nakon licenciranja za oko 40 %. Iskustvo u upravljanju vozilom, mjereno brojem godina provedenih u vožnji od dobivanja dozvole, općenito se smatra pozitivnim čimbenikom sigurnosti prometa, pri čemu postoji prilično linearna negativna povezanost između količine iskustva i stope nezgoda (Duke, Guest, Boggess, 2010; Simons-Morton, Ehsani, 2016; Simons-Morton, Ehsani, Gershon, Klauer, Dingus, 2017; McCartt, Mayhew, Braitman, Ferguson, Simpson, 2009).

S obzirom na to da se zna da je prva godina samostalne vožnje najopasnija, u tom bi se razdoblju mogla primijeniti posebna ograničenja kako bi se zaštitili mladi vozači početnici, poput posebne granice alkohola (maksimalni sadržaj alkohola u krvi od 0,2 g/l - za vozače početnike) jer se pokazalo da su mladi vozači podložniji utjecaju alkohola od starijih vozača. Također, iskustvo u različitim zemljama pokazuje da značajno smanjenje rizika proizlazi iz ograničavanja vožnje s mladim putnicima i/ili noću dok vozači početnici ne steknu iskustvo.

U kontekstu stjecanja iskustva, standardna obuka, koja uključuje kvalificiranog instruktora, općenito se nije pokazala učinkovitom u smanjenju rizika od sudara nakon izdavanja dozvole, unatoč tome što je obvezna u mnogim sustavima. To ne znači da nema vrijednost. No, tradicionalne metode obuke usredotočuju se prvenstveno na stvaranje vozača koji su tehnički sposobni upravljati vozilom i sposobni položiti vozački ispit. Kako bi se stvorili sigurni vozači, obuka bi se trebala usredotočiti na poučavanje razumijevanju čimbenika koji doprinose riziku i razvijanje samoprocjene rizika te predviđanje opasnih situacija.

Ovakve bi se mjere reflektirale na neke od poznatih čimbenika koji pridonose sudarima vozača početnika, ali djelovat će samo ako su poduprte kaznama koje djeluju kao stvarni destimulator od kršenja pravila. Međutim, često je teško usmjeriti provedbu isključivo na mlade, osobito vozače početnike. Učinkovitije je osigurati općenito strogo provođenje pravila, a usredotočiti se na prekršaje u kojima su mladi ljudi, osobito mlađi muškarci, posebno zastupljeni, poput alkohola, brzine, vožnje pod utjecajem droga i nekorištenja sigurnosnih pojaseva. Povremeno bi se djelovanje moglo usredotočiti na lokacije na kojima su mladi ljudi posebno aktivni, poput prometnica oko zabavnih područja.

Nadalje čini se da pokazatelji koji govore o značaju iskustva za prometnu sigurnost opravdavaju pristup koji podupire korištenje postupnog licenciranja, gdje je stjecanje iskustva pod nadzorom jedan od alata za smanjenje nesreća (Ferguson, Leaf, Williams, Preusser, 1996).

Europski preventivni projekti za mlade vozače

Važna komponenta iskustva u prometu jest iskustvo sudjelovanja u prometnim nesrećama. Kod uzastopnih sudionika u prometnim nesrećama s višestrukim ozljedama vrata zabilježene su značajne promjene u ponašanju u vožnji vozilom i u stavovima prema putovanju. Naime, kod osoba s takvim iskustvom prisutna je zabrinutost zbog putovanja, a značajan dio trpi ozbiljnu i trajnu anksioznost povezanu s ograničenjima svakodnevnog života (Mayou, Bryant, 1994).

O učincima iskustva prometne nesreće na kasnije ponašanje vozača govori i podatak da je jedna petina motociklista prestala koristiti motocikl, a gotovo polovica motociklista i vozača nakon nesreće vozi sporije i opreznije (Mayou, Simkin, Threlfall, 1991). Nedostatak samopouzdanja u vožnji bio je uobičajen neposredno nakon nesreće.

U istraživanju Spano, Caffò, Lopez, Mallia, Gormley, Innamorati, Lucidi i Bosco (2019) utvrđeno je da su rizično ponašanje vozača, njihova samoregulacija i stavovi prema prometnim pravilima povezani s učestalošću sudara. I druga su istraživanja to potvrdila čiji rezultati pokazuju da komponente ponašanja poput stava prema prometnim pravilima (Ulleberg i Rundmo, 2003) i samoregulacija u vožnji (Owsley, Stalvey, Wells, Sloane, 1999), imaju važnu ulogu u predviđanju prometnih nesreća. Spano i suradnici (2019) također su dokazali da je značajan utjecaj samoregulacije na učestalost sudara kod vozača koji su već imali nesreću. Podaci na uzorku starijih vozača pokazali su da je kod vozača koji su već imali nesreću visoka samoregulacija s obzirom na to da potencijalno opasne vanjske situacije, poput nepovoljnih vremenskih uvjeta, povezana s manjom učestalošću nesreća.

Dobar primjer korištenja iskustva stradavanja u prometnim nesrećama u svrhu prevencije nepoželjnih ponašanja sudionika u prometu je projekt „Close-to“ Ovaj projekt financira Europska unija a cilj mu je utjecati na skupinu mladih vozača (povećanje sigurnosti prometa). Mladi vozači u autoškolama ili srednjim školama slušaju priču o nesreći od nekoga (vršnjačkog mentora) tko je doživio nesreću. Ovi sastanci trebali bi dovesti mlade vozače do odgovornije vožnje.

Umjesto razmatranja potencijalnih čimbenika rizika za sudjelovanje u prometnim nesrećama (npr. dobi, spola i stava) kao izoliranih pojedinačnih varijabli, puno je korisnije identifikacija rizika od nesreća iz multivarijantne perspektive. Multivarijantni pristupi procjenjuju čitave skupove i sustave čimbenika rizika u kombinaciji kako bi utvrdili relativnu i jedinstvenu važnost pojedinačnih čimbenika rizika i razjasni strukturu međuodnosa među varijantama. Pregledom se zaključuje da brojni ljudski čimbenici utječu na sklonost vozača nesrećama, ali niti jedna varijabla, ili kombinacija varijabli, ne predstavljaju značajan postotak varijacija u učestalosti nesreća pri vožnji. Varijable dosadašnjih podataka o vožnji, osobito prethodna povijest kažnjavanja vozača u prometu, najdosljedniji su i najsnažniji prediktori kasnijeg rizika od nesreće (Peck, 1993). Međutim, u ovom području potrebna su kontinuirana istraživanja koja uključuju različite spektre mogućih prediktora.

....

Članak je prenešen iz knjige "Čovjek - čimbenik sigurnosti cestovnog prometa", autora: dr. sc. Krunoslav Borovec, doc. dr. sc. Mirjana Kondor-Langer, dr. sc. Stjepan Gluščić, znanstvenog projekta Visoke policijske škole u Zagrebu u području sigurnosti prometa „Utjecaj raznih čimbenika na sigurnost cestovnog prometa“ financiranog iz Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa, kojeg je realizirao projektni tim: dr. sc. Krunoslav Borovec, dr. sc. Stjepan Gluščić, doc. dr. sc. Mirjana Kondor-Langer, mr. sc. Davor Štrk, Izidora Radek, Ana Marija Dunaj i Josip Mataija.

...

Fotografija: Pixabay