06
sij 2025
sij 2025
Nacionalne strategije i politike sigurnosti prometa na cestama – 4 dio
Korištenje uređaja za sigurnost, posebno sigurnosnih pojaseva i dalje je važan oblik zaštite od nastupanja najtežih posljedica. Stoga mjere za povećanje njihove uporabe, bilo putem zakona, informacija o važnosti korištenja, nadzornih aktivnosti od strane policije do pametnih zvučnih podsjetnika uslijed nekorištenja, ključne su za poboljšanje sigurnosti vozača i putnika u automobilu.
Kako je to naznačeno i prethodno, bez aktivne i dosljedne provedbe zakona te povećane percepcije izvjesnosti kažnjavanja ne postižu se značajni napredci u korištenju pojaseva u motornim vozilima. Kao što je prikazano u prethodnim odjeljcima, javne kampanje i informacije korištenje kao podrška
provedbi zakona, mogu stvoriti zajedničke pozitivne društvene norme važne za sigurnost. Međutim, kad se koriste izolirano, obrazovanje, informiranje i medijski publicitet općenito ne donose značajno i trajno smanjenje smrtnosti i ozbiljnih ozljeda u prometnim nesrećama (Zaza, Sleet, Thompson, Sosin, Bolen, 2001; O'Neill, Mohan, Breen, Koonstra, Mackay, Roberts, Ryan, 2002 ).
Prema Winfred i Doverspike (2001) tipično su napori za povećanje sigurnosti usmjereni na obrazovanje vozača, odnosno na promjenu znanja o pravilima i propisima o radu vozila. Međutim, prometne nesreće prema spomenutim autorima jednako su povezane s osobinama ličnosti vozača kao i s poznavanjem rada vozila, pravila i propisa. Stoga autori zaključuju kako bi napori u prevenciji trebali biti usmjereni i na promjenu ponašanja povezanih sa savjesnošću, uključujući i naglasak na poštivanju pravila i propisa. Gebers, (1995) je u svom istraživanju utvrdio da nema značajne povezanosti između boljeg poznavanja propisa i kasnijeg sudjelovanja u prometnim nesrećama, kao ni dokaza da je izlaganje prometnom tečaju rezultiralo promjenom stava prema prometnoj sigurnosti. Prema Topolšek, Babić i Fiolić (2019) utjecaj programa obrazovanja i osposobljavanja na sigurnost prometa još uvijek je ograničen. Međutim, učinak programa obuke vozača na cjelokupnu sigurnost na cestama još uvijek nije poznat u potpunosti te stoga ne treba olako zaključivati o njihovoj stvarnoj učinkovitosti. Jedan od glavnih razloga tome je raznolikost korištenih strategija i metoda vrednovanja tih programa. Ipak, nedavne studije pokazuju da je s učinkovitim obrazovnim pristupima i metodama vrednovanja moguće relativno malo, ali još uvijek statistički značajno smanjenje prometnih nesreća. Nadalje, u kontekstu rasprave o važnosti obuke za vozače automobila kao sredstva za poboljšanje ponašanja vozača i smanjenje sudjelovanja u prometnim nesrećama Christie (2001) zaključuje kako postoji potreba da stručnjaci za sigurnost cestovnog prometa, kao i javnost u cjelini, budu dobro informirani o zaslugama i učinkovitosti takve obuke kao protumjera za sprečavanje sudara. Autor ističe da se osposobljavanje vozača samo po sebi ne može smatrati učinkovitom protumjerom prometnih nesreća. Drugi pristupi poput povećanog nadzora i stupnjevanog licenciranja za vozače početnike i provođenja zakona o prometu za sve vozače vjerojatno će dati veći i trajniji doprinos sigurnosti na cestama (Christie, 2001). Dakle, o povezanosti edukacije sa sigurnošću u prometu još uvijek nema konsenzusa među istraživačima te je očito da su sa sigurnošću, uz znanje o prometnim pravilima i načinu rada vozila, povezani i mnogi drugi značajni prediktori među kojima i oni koji karakteriziraju sudionike u prometu.
U odnosu na edukaciju pješaka i biciklista, a posebno školske djece takvi napori mogu biti učinkoviti u promjeni ponašanja (Duperrex, Bunn, Roberts, 2002) ali generalno nema dokaza da su oni učinkoviti u smanjenju stopa prometnih nesreća (Ker, Roberts, Collier, Renton, Bunn, 2003). Sveukupno, učinak edukacije pješaka o sigurnosti značajno se razlikovao. Poznavanje sigurnosti pješaka kod djece može se pretočiti u promijenjene stavove, pa čak i u odgovarajuće oblike ponašanja, ali postoji neizvjesnost u kojoj mjeri opažene promjene u ponašanju traju s protekom vremena. Ipak, edukacija je važna kako bi se promijenili temeljni negativni stavovi koji povećavaju rizik. Takve kampanje trebale bi ciljati, osobito, neiskusne vozače, visokorizične skupine prema stilu života te muškarce, posebno mlađe muškarce (OECD, 2006). I roditelji imaju važnu ulogu jer su mnogi stavovi vezani uz sigurnost formirani znatno prije dobi za vožnju i vrlo su podložni utjecaju uzora.
U kontekstu učinkovitih strategija važno je pogledati i neke javne politike kao neizravne aspekte povezane sa sigurnošću cestovnog prometa, kao što su dostupnost i troškovi javnog prijevoza, troškovi upravljanja vozilom, dostupnost parkirališta u školama i drugim područjima koje posjećuju mladi, dostupnost alkohola mladima te lokacije prostora i objekata namijenjenih zabavi. U tom smislu i premije osiguranja automobila također bi se mogle koristiti za dodatno poticanje mladih vozača da izbjegavaju nesigurnu vožnju (OECD, 2006).
....
Članak je prenešen iz knjige "Čovjek - čimbenik sigurnosti cestovnog prometa", autora: dr. sc. Krunoslav Borovec, doc. dr. sc. Mirjana Kondor-Langer, dr. sc. Stjepan Gluščić, znanstvenog projekta Visoke policijske škole u Zagrebu u području sigurnosti prometa „Utjecaj raznih čimbenika na sigurnost cestovnog prometa“ financiranog iz Nacionalnog plana sigurnosti cestovnog prometa, kojeg je realizirao projektni tim: dr. sc. Krunoslav Borovec, dr. sc. Stjepan Gluščić, doc. dr. sc. Mirjana Kondor-Langer, mr. sc. Davor Štrk, Izidora Radek, Ana Marija Dunaj i Josip Mataija.
